Poeziju će svi pisati...

[venecija]

Znat ćeš da te nevolim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.

P. Neruda

[venecija]

Nekad si htela sve
bio sam tvoj licni heroj
nikad mi u narucju
nisi rekla ne, nemoj

Sad se vise ne trudis
zivis od stare slave
i sve sto mi po nudis
deo je prestave

Ref.
Pokazi mi sta znas
da jos si najbolja
kad me osvajas
da jos si najlepsa
kad se doteras
da jos si najludja
kada mi usne das

Pokazi mi sta znas
da jos si carica
da kazem, vidi je
to je moja curica
i sebi nadimak
najgori da dodelim
ako ikad drugu pozelim

Nekad si me vodila
u nas krevet od satena
mirisom za vodila
u cipku obucena

Sad me ljubis rutinski
ko da slazes slagalice
al znam krijes plamen jak
ispod spavacice

[venecija]

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum,
Sve Å¡to slutnja Å¡apne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono Å¡to je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići

[venecija]

Znaš li da nisam mogla disati,
jedva sam misli stigla sabrati,
kad sam te tada vidjela,
srce mi je moglo zastati!
Htjela sam istog trena otići,
tvoj pogled mogao me ubiti,
ko da je bilo suđeno,
sve moje tad je tvoje postalo!


Nije me sram ti si mi uvijek bio drag,
nisam ti mogla, ni znala reći da,
da moje srce od prvog trena ti pripada!
Nije me sram, neka zagrme gromovi,
neka se kiša kroz oblak prolomi
da čuju svi da moja ljubav si ti!

Sjećam se naših prvih susreta,
uvijek prekratka noć za zagrljaj,
samo si me nježno ljubio,
neznaš kolio si mi falio!
Tad sam ti cjeli život pričala
tisina rijetko kad je trajala
rekla sam da si moje sve
da me svaki prije slomio zar ne!

Nije me sram ti si mi uvijek bio drag,
nisam ti mogla, ni znala reći da,
da moje srce od prvog trena ti pripada!
Nije me sram, neka zagrme gromovi,
neka se kiša kroz oblak prolomi
da čuju svi da moja ljubav si ti!

Nije me sram ti si mi uvijek bio drag,
nisam ti mogla, ni znala reći da,
da moje srce od prvog trena ti pripada!
Nije me sram, neka zagrme gromovi,
neka se kiša kroz oblak prolomi
da čuju svi da moja ljubav si ti!

[venecija]

Kad jednom prođe sve,
kad se pretvori u uspomene,
kad više nisu važna lica,
imena, ni godine,
kad jednom stvorim se ja
pred tvojim vratima.
Da li ćeš shvatiti sve,
ljubavlju zagrnut me,
da li ćeš dignut me s koljena
žedna tvoga oprosta,
kad jednom stvorim se ja-
pred tvojim vratima.

Ispod ovog neba samo ti
dušu znaš mi taknuti.
I kad kapnem na tvoj dlan,
kad se stisnem kraj tebe,
nek me čvrsto drže ruke,
tvoje ruke sigurne...
Kad jednom stvorim se ja
pred tvojim vratima.

[venecija]

Bas me briga za ljude
oni uvijek nesto govore
i ovaj put neka im bude
neka se gorke rijeci probude

Al' nisu krivi oni
ni ja, ni ti
sto vise nema ljubavi
i nisu krive sjene proslosti
tako je, vjerujem, moralo bit'

Ref.
Samo korak do sna, ti i ja
tako je malo uvijek trebalo
samo korak do sna, ti i ja
ostaju samo sjecanja

Korak do sna, ti i ja
kao kisa i pustinja
svijeta dva, ti i ja
tako bliska, tako daleka

Neka nam ponovo sude
u nama jedina je istina
i ovaj put neka im bude
jer nista gore vise ne moze bit'

Nisu krivi oni, ni ja, ni ti
sto vise nema ljubavi
stali smo na pola puta za raj
poljubi me za kraj

[venecija]

Ona je voljela njega srcem iskreno pošteno
U njenim očima to nije moglo ostati skriveno
Svjedok je Bog bila je bez ikog svog
Cijelo selo je znalo za ljubav iz sokaka tog
Sreli su se pokraj stare Å¡ljive di su vranci pasli
Njih dvoje ko da su jedno za drugo i rasli
A on je volio svoje konje hrastove ravnicu
Slavonsko nebo zlatno žito svirat tamburicu
Svaku crtu svaku točku na njenome licu
I jedino s njom htio je podizati dicu
Bio je skoro siromah al je bio pošten momak
Kad su si rekli DA već je dobila i stomak
Dijete na putu a slavonski život je znoj
No ona je bila njegova on je pripado njoj
Bili su sretni da kolka god bila muka ta
Ljubav im nisu mogli kupiti Å¡ake i Å¡ake dukata
A onda došla je zima prvi snijeg je pao
Ona je potajno željela haljinu on je znao
Živjeli su skromno al mu nije bilo žao
Pa on bi svoju krv i sve na svijetu za nju dao
Uprego je konje da krene putem grada
Do tamo pet sela snijeg je počinjo da pada
Na rastanku je reko ide po poslu sada
Mislio je kad se vrati bit će ljepša nego mlada

Šta će mi dukati, kad mladost nestaje
U srcu ranjenom tuga ne prestaje
Svi bijeli jastuci marame svilene
Šta će mi dukati kad on nije kraj mene

[venecija]

Još pričaju starci mlađi rijetko ko da sjeća se
Ne pamti se od tog strašnog dana take mećave
Kako se baš tada uvečer vraćo iz grada
Sve je više sumnjo da postoji koja nada
Da večeras dođe kući jer mećava bila jaka
Ni konji nisu htjeli pa se sklone kod zemljaka
Šta će mora čekat ne preostaje mu drugo
Nego da se vrijeme smiri kolko god da treba dugo
Još od onog časa dok je napuštao Osijek
Zamišljao joj usne dok se razvlače u osmijeh
S haljinom na dar kad joj pokuca na vrata
I osjeti nježne ruke oko svoga vrata.
Gledo je kroz prozor slušo otkucaje sata
Pitajući se pa dokle će još snijeg da pada
Al upravo tada dok se prognoza nagađala
U tom istom trenu kod kuće mu žena rađala
S pogledom na vrata čvrstom nadom da će doć
Njeni drhtaji i bolni krici rezali su noć
I plače jadna sama jer bol ko nikad boli
Al bi bilo puno lakše da dragi kaže da je voli
Samo Bog je znao u kako je teškim mukama
Dozivala svog dragog da ga čvrsto primi rukama
On nije čuo kolko je htjela biti s njime
I da joj zadnja riječ na usnama bila njegovo ime

Šta će mi dukati, kad mladost nestaje
U srcu ranjenom tuga ne prestaje
Svi bijeli jastuci marame svilene
Šta će mi dukati kad on nije kraj mene

[venecija]

Već je bilo blizu podne kad je u selo stupio
Potjero je konje i još jednom bičem lupio
U ruci čvrsto držo haljinu što je kupio
Kad vidi u daljini u crnini svijet se skupio
I prepozno si braću mater i čaču
I još pola sela al zašto su svi u plaču
I zašto se iz kuče čuje jauk i galama
Al nije stigo pitat Marija nije s nama
Rekla mu je mama jedva nekako kroz suze
Kad je utrčo u kuću oko nje crne bluze
On njeno tijelo uze preklinjo je da ustane
Iz očiju suze nisu mogle da se zaustave
Pade na koljena jecajući moja voljena
Isplako je dušu al ga je sve više boljela
I viko zašto Bože i da život nije fer
Al srce nađe utjehu kad ugleda rođenu kćer
Primi je u naručje dijete mu rasvijetli tamu
Reče zvat ćeš se Marija u sjećanju na mamu
Poljubi malu damu stavi je uz mrtvo tijelo
Da dragoj obuče haljinu anđeli nose bijelo
Kažu sam ju je sahranio ispod stare šljive
Ljubeći danima koru gdje je urezala ime
Nikla tuga iz njive nikada hladnije zime
I samo sjećanjem je vrati među žive.

[venecija]

Strune tisine


Tek je pocetak naseg ulaska u jesen,
tek stidljivo progovara zrela ceznja,
ali u svakoj struni tisine dise proljece
i kao da smo jucer, a ne danas,
zeleni uzdasi trzaju nase zjenice
i nasim ocima neprestano cvjeta miris lipe.

Gledam kako te zuta boja sunocokreta
svlaci pod mojim blagim zagrljajima
i osjecam da od ravnice mojih ramena,
pa sve do koljena, njezno samo za mene,
poput beskrajnih brezinih krosnji sumis
i bezbrojnim valovima mirno teces u meni.

Iznosim crvene makove na tvoje obraze
a zlatne jabuke, tvoje tople grudi
neprestano kaplju po meni.
Tiho upijam tvoje valovito tijelo,
slijedim slatki okus njegovih dodira
i tazim zedj laganim milovanjima.

Izvijas se na mojim nestrpljivim usnama
i dok po tebi skupljam osmjeh kupina
zavodis me pogledom svojih bedara
i sa ceznjom zrelih sokova zanosno osvajas,
a za uzvrat, strpljivo te smirujem rukama
i rosom muskih strasti kupam.

Tek je pocetak naseg ulaska u jesen,
tek su stasali prvi grozdovi slasti,
a vec uzivam zadovoljstvo tvoga bica,
i nazirem u tebi jesenje plodove,
plodove bogatije i socnije, plodove
s kojima docekujem ulazak u nasu zimu.

Zal Kopp

[ra-ja]

World4you...Gorki plodovi....

[venecija]

Nije do mene

Budim se nekad noću osluškujem dan
a kad zaspim onda sanjam uvjek isti san
jednom bilo prvo piće, dim u grudima
mlade cure šetalice, ti među njima

s druge strane rijeke tamo šuma počinje
odnekuda ti se stvori k’o duh iz boce
najrađe bi stisnuo te svu izljubio
al’ te nisam ni pogled’o, već produžio

nije bilo, nije do mene
nisam im’o na kraj pameti
da au kada prođu godine
žalit’ što se nismo voljeli

‘ej da mogu vratit’ vrijeme, pa sve iznova
ne bi mi se glupost više ta ponovila
al’ me stižu sijede vlasi, bore gužvaju
godine me dohvatile, pa ne puštaju

evo stoga savjet mlađim, da ne luduju
pametni se na greškama tuđim školuju
najbolje je skupit’ hrabrost reći: volim te,
jer ne vrijedi poslije pjevat’ poslije kasno je

nije bilo, nije do mene
nisam im’o na kraj pameti
da ću kada prođu godine
žalit’ što se nismo voljeli

[ra-ja]

Nemoj misliti
na ono sto je proslo..
Misli na ono
sto treba doci...
Nezali za onim
sto si imao...
Ako si zivio
onako kako
si zelio...
Vazno je da nekazem
najvazniji
kako zivis sada
da li ces zaliti
ili nezaliti umrijeti.......

[venecija]

Srce puno riječi, suze govore,
nestali smo mi ljube, kao koprive,
koliko na svijetu ima malo mostova,
sami kao otoci, Å¡to more razdvaja,
kažeš, uvijek ovdje blizu mene,
postoji još dio tebe.
Kilometri pričaju najtužnije priče,
greške kao pijesak, vjetar nosi u lice,
tišina postaje moj jedini zvuk,
kao prazna boca ostavljen na dnu,
kažeš, uvijek ovdje blizu mene,
postoji još dio tebe.

Cijeli svijet stane na moj dlan,
tonem dublje za još jedan dan,
dublje za još jedan dan,
cijeli svijet stane na moj dlan,
tonem dublje za još jedan dan,
dublje za još jedan dan.

Na zlatnom tepihu, prosutih zvijezda,
želje nam postaju, glasnije od smijeha,
koliko na svijetu ima, malo mostova,
sami kao otoci, Å¡to more razdvaja,
kažeš, uvijek ovdje blizu mene,postoji jedan dio tebe!

[venecija]

Srce puno rijeci, suze govore
Nestali snovi ljube kao koprive
Koliko na svijetu ima malo mostova
Sami kao otoci Å¡to more razdvaja
Kažeš uvijek ovdje blizu mene
Postoji još dio tebe
Kilometri pričaju najtužnije priče
Blješte kao pjesak
Vjetar nosi lice
Tišina postaje moj jedini zvuk
Kao prazna boca ostavljen na dnu
Kažeš: uvijek ovdje blizu mene postoji još dio tebe
Cijeli svijet stane na moj dlan
Tonem dublje za još jedan dan
Dublje za još jedan dan
Cijeli svijet stane na moj dlan
Tonem dublje za još jedan dan
Dublje za još jedan dan
Na zlatnom tepihu prosutih zvijezda
Želje nam postaju glasnije od smijeha
Koliko na svijetu ima malo mostova
Sami kao otoci Å¡to more razdvaja..
Kažeš: uvijek ovdje blizu mene postoji još dio tebe
Cijeli svijet stane na moj dlan
Tonem dublje za još jedan dan
Dublje za još jedan dan.....