Poeziju će svi pisati...

[venecija]

GRAD


Ti govoris: `Otici cu nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad cu pronaci bolji nego sto je ovaj.
Jer ovdje sto cinjah gresno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, lezi pokopano.
Koliko ce ovdje mojih misli jos rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog zivota u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traceci ih i
nisteci.`

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaci neces,
ovaj grad ce zauvijek te pratit.
Istim ces ulicama hodit, starec
u susjedstvu istom, u istim oronut kucama.
Skoncavati uvijek u ovom ces gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj zivot kojeg si nistio ovdje
unistio u cijelom si svijetu.

[venecija]

PIÅ I MI NA ZELENU ADRESU LJETA


Piši mi na zelenu adresu ljeta.

Poljupci koje mi šalješ neka bude posljednje večernje novosti.

Glava mi je puna nekih divnih soneta,

a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.

Jutros su opet pisali nešto povodom moje

najnovije zbirke.

O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.

Najveci uticaj na mene izvršila je

jedna apsolventkinja germanistike,

ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.

Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i

Madagaskar i Meksiko,

Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i popreko.



Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.



Nema te ni u jednoj enciklopediji,

ni u jednom "Ko je ko"



Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,

krevet i suze i cvijeće u vazi.



Tvoje oči su mi jedina lektira

u ovom danu koji prolazi i odlazi.

[venecija]

Zato mi se jutros toliko spavalo,
opet sam sanjao da negde postojis...
zapisujem kad mi se to desavalo
a i ti, valjda, te snove brojis
pa kada se jednom sretnemo, konacno
i svoje predistorije pogresne spojimo
po tim cemo brojanjima da znamo tacno
ko je jace verovao da postojimo...

a i to sretanje...
ne znam niz koje silazis stepenice
pa sam izabrao za cekanja duga
neke niz koje se spusti do ulice
jedna pospana... sasvim druga...

i ne znam na kom zastajes semaforu
pa sam te cekao ovih dana
pred jednim sto ume da zacrveni zoru
bas kada naidje ona neispavana...
Opet?
pa...
jedno priznanje nudim ti gresan
i tu Sasvim Drugu sanjati znam
i tako dobro tebe i nju mesam
da vas tek budan razaznam...

ne zameri,
jer
ona je kriva za mastu izbledelu
i dusu moga sna razbudjenu
kriva sto tebe, po njenom modelu,
zamisljam tako nesavrsenu...

do kraja eto
ne znam ni da li su budni mi dani
ili su snovi medju njih sisli
sve mi se cini:
tako neispavani
mozda smo se negde i mimoisli...

[venecija]

Nemoj se nikad vracat' ljubavima starim
Pusti nek' dusa jos o njoj samo sanja...
Jer...lijepo je uvijek samo ono sto prode,
I sto ruke nikad, nikad vise dodirnuti nece...

Ne vracaj se nikad, pusti dane neka idu...
Ne diraj u stvari iz davno zatvorene sobe
Jer sreca je uvijek samo ono sto se gubi...
Sve jednom se desi i jednom sve prode.....

Ponekad, znam ti dao bi sve
Za neke davne poglede i rijeci
I to ludo srce...ono uvijek ce da ljubi,
I ne zna za kraj ni onda kad gubi....

I zato pusti nocas muzika nek' svira
Nedaj da uzdah iz duse ti se otme..
Pusti nek' kisne kapi po oknima se lome
Al' ne vracaj se vise pod te prozore stare....

Pod njima su sada neke druge pjesme
Neki su drugi ljudi na staroj adresi
Ti cuvaj taj oziljak na dusi neka spije
I nedaj ga, nedaj nikom..
Jer i on je samo tvoj i....
bas niciji vise...

[venecija]

More i sol moram doma
Život bi dala, da ostanem s tobom
Kad tu stojim, ja se ne bojim
Ne daj me iz ruku , ja zate živim

Zadnja je noć, znam moraš poć
Kad vjera sa zala kad sinjem moru svog
Ja zivit cu tu, zauvijek u tvom snu
Jer tvoja sam sudbina, u dobru i u zlu

Ti si moj greh, moje suze i smijeh
Tu noć zadnji put vidim ti sjaj u očima
Ti si moj greh samo tebe želim
Da se bez tebe nikad ne budim
Da se bez tebe nikad ne budim

Još zadnji put poljubi me
U zoru odlazi brod, a miris tvoj ostaje
Koji mi gori, jos jednom samo me zagrli
Lomi se svijet, te poletne noći

Ti si moj greh, moje suze i smijeh
Tu noć zadnji put vidim ti sjaj u očima
Ti si moj greh, samo tebe želim
Da se bez tebe nikad ne budim

Ti si moj greh
Ti si moj greh

Ti si moj greh, samo tebe želim
Da se bez tebe nikad ne budim
Da se bez tebe nikad ne budim

[ra-ja]

Aleksa Santic Kad ti kazem draga...

[venecija]

Osecam veceras dok posmatram laste,
i pupoljke rane,
kako srce moje polagano raste
K'o vidik u lepe, nasmejane dane.

Kako s mladim biljem
postaje sve vece, i lako k'o krilo,
i kako mu celo jedno nebo srece,
i pakao bola ne bi dosta bilo.

Kako cezne za svim sto bi zivot mog'o
lepog da mu dade,
i da mu nicega ne bi bilo mnogo
tako su mu velike ceznje mu i nade.

Osecam, da dosad sve je bilo sala,
moga srca vrela,
da jos nikom nisam svoju ljubav dala,
koliko bih htela.

Da ima u meni cela ze nezna plima,
reci nereceni'
da bih srce mogla poklanjati svima,
i da opet mnogo ostane ga meni.
(DESANKA MAKSIMOVIĆ)

[ra-ja]

Zlatko Manojlovic......jednoj zeni

[venecija]

Plivala bih,
ronila u tvoje
dubine...
emocija tvojih
valovima,
zapljuskivala bih
nocne plaze puste,
dok tvoji
kruti osjecaji
ne popuste.

U plicaku tvome
cekala bih zoru,
prvu zraku sunca
da me okupa
u tvojemu moru.
S tobom bih plovila
svijet bih obisla,
u svaki tvoj
nedirnuti kutak
bih stigla...

i tamo gdje jos
nitko nije bio
..ja bih isla,
gdje nitko nije
nogom krocio,
na bonaci tvojoj
jedra bih digla..

da si more..

svugdje bih
s tobom stigla.
Sidro bih bacila
u tvoje dubine.
Na krajnjoj točci
tvoje hladnoce,
sante bi nestajale
od moje topline
uragane micala
s tvoje povrsine...

da si ocean il'
makar more..

tajne tvojih dubina
izvukla bih gore,
na povrsini tvojoj
svijetlu otkrila
tvoja dubina
od mene nista
na bi sakrila...

da si more...

mjesec s neba
bih makla,
plimu tvojih
osjecaja potakla
oseku stavila
sa strane
za sva vremena

da si more..

s tobom bih
..slavila...
u tebi potapala
sva moja bremena
u zagrljaju
s tobom se stapala
od zivota uzela
ono sto donosi
kad nas more
ljubavi nosi...

da si more...

vjecnim bi svijetlom
ja i ti bili okupani,
odavde do vjecnosti
bili bi zajedno
ja i moje more
kao bice jedno...

da si more...

[venecija]

Å ta ostane kad umru ljubavi
ko na grani suho lišće
dal nestane sve i vrati se zemlji
ili opet nova ljubav niče

Želela sam pobeći u drugi svet
a tu mi se ti nađe kao lek
lek za moju gorku ranu
nada svakom novom danu

I budila me želja s najlepšim željama
budila iz sna, budila i zavela
budila i u snove odnela
a sad mi kaže da sam sve ja usnula

Izađe sunce posle kiše
u parku čuvar pomete lišće
a ja ću opet zaspati u zoru tek
jer znam da ne postoji lek za lek

[venecija]

Ali slutim, a slutiti jos jedino znam.
Ja sad slutim za te oci, da su bas one
Sto me cudno po zivotu vode i gone:
U snu dodju, da me vide sta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti jos jedino znam.

Da me vide, dodju oci, i ja vidim tad
I te oci, i tu ljubav, i taj put srece;
Njene oci, njeno lice, njeno prolece
U snu vidim, ali ne znam, sto ne vidim sad.
Da me vide, dodju oci, i ja vidim tad:

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled sto me gleda kao iz cveca,
Sto me gleda, sto mi kaze da me oseca,
Sto mi brizno pruza odmor i neznosti cvet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom zivi ili pociva;
Ne znam zasto nju i san i java pokriva;
Mozda spava, i grob tuzno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Mozd spava sa ocima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan zivota,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota
Mozda zivi i doci ce posla ovog sna.
Mozda spava sa ocima izvan svakog zla.

[venecija]

Sva je moja duša ispunjena tobom,
Kao tamna gora studenom tišinom;
Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;
Ko večni pokret nevidljivim dobom.

I tako beskrajna, i silna, i kobna,
Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?
Ali tvoga daha prepuno je svašta,
svugde si prisutna, svemu istodobna.

Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,
Rađas se u meni kao sunce noći,
I u mome telu drhtiš u samoći,
Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.

Na tvom tamnom moru lepote i kobi,
Celo moje biće to je trepet sene;
O, ljubljena zeno, silnija od mene -
Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.

Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,
I moj glas je eho tvog ćutanja. Ja te
Ni ne vidim gde si, a sve duge sate
Od tebe su moje oči zasenjene.

[venecija]

U sutonu zivota dok zamisljen stojim
prebiram uspomene i snove brojim
iskusio ja sam svu radost zivota
pa spokoj miran cekam kraj svog plota

Rodjen u ljubavi, probudjen s krikom
odrastao na kamenu, okruzen vikom
zivot sam gazio, strepeci pazio
od sudbine bezao pa joj opet dolazio

Godine sto prodjose i teske i lake
nisu slomile moje kosti jake
za ljubav i strast zivot sam dao
da volim nesebicno ja sam znao

Od zivota umoran smrti se ne bojim
ostvareni snovi svedok su da postojim
al me jedno plasi dok ovo pisem
nadziveti me moras, jer ja za tebe jos uvek disem.

[venecija]

Prva kap kise ubila je ljeto
Natopile se rijeci koje su radjale svjetlost zvijezda
Sve one rijeci kojima si TI bila jedini cilj!
Gdje sada da rasirimo ruke kada vrijeme ne racuna vise na nas
Gdje sada da spustimo oci kad su daleki horizonti potonuli u oblake
Sada kada su se tvoji kapci sklopili nad nasim predjelima
A mi smo - kao da nas je prozela magla -
Sami samcati okruzeni tvojim mrtvim slikama.

Sa celom na prozorskom staklu bdimo nad novim bolom
Smrt nas ne moze savladati dok ti postojis
Dok na nekom drugom mjestu vjetar moze da te cijelu drzi u zivotu
Moze da te odjene izbliza kao nasa nada izdaleka
Dok na nekom drugom mjestu postoji
Sasvim zeleno polje iza rvog osmijeha sve do sunca
Koje mu u povjerenju kazuje da cemo se ponovo sresti
Ne necemo se suociti sa smrcu
Nego sa ovom sitnom kapi jesenje kise
S nekim mutnim osjecanjem
S mirisom vlazne zemlje u nasim dusama koje se stalno udaljavaju
A ako tvoja ruka nije u nasoj ruci
I ako nema nase krvi u venama tvojih snova
Ni svjetlosti na neoskrnavljenom nebu
Ni nevidljive muzike u nama o! tuzna
Prolaznice kroza sve ono sto nas jos uvijek drzi na svijetu

Onda je to vlazni vjetar cas jeseni rastaak
Gorko naslanjanje lakta na sjecanje
Koje se javlja kada noc hoce da nas rastavi sa svjetloscu
Iza cetvrtastog prozora koji gleda na tugu
Koji ne vidi nista
Jer je vec postala nevidljiva muzika plamen
na ognjistu otkucaj velikog zidnog sata
Jer je vec postala
Pjesma stih uz drugi stih sazvucje kise suza i rijeci
Rijeci ne kao druge vec onih kojima si samo TI bila jedini cilj!

[ra-ja]

Jovan Ducic -Pesma zeni