Poeziju će svi pisati...

[odysseus]

Tatjanino pismo Onjeginu

"Pisem vam-sta bih znala bolje?
I sta vam vise mogu reci?
Sad zavisi od vase volje,
prezrenje vase da l' cu steci,
al' ako vas moj udes hudi
bar malo trone i uzbudi,
vi me se necete odreci.
Da cutim ja sam prvo htela,
i za sramotu mojih jada
ne bi ste znali vi ni sada,
bar da se nadam da sam smela
da cete opet k nama doci
i da cu ma i retko moci
u selu da vas vidim nasem,
da se veselim glasu vasem
da vam sto kazem, pa da zatim
o istom mislim i da patim
dane i noci duge sama
dok ne dodjete opet k nama.
Al' osobenjak, vi ste znamo,
i teska vam je selska cama,
a mi... mi nicim ne blistamo,
no iskreno smo radi vama.
Sto dodjoste u nase selo?
U stepi, gde moj zivot traje,
ja ne bih srela vas zacelo
i ne bih znala patnja sta je,
Smirivsi burne osecaje,
mozda bih jednom( ko ce znati
po srcu nasla druga verna
i bila bih mu zena smerna,
a svojoj deci dobra mati.
Drugi! A' ne ja nikom ne bi'
na svetu dala srce svoje!
Oduvek tako pisano je...
Nebo je mene dalo tebi;
moj zivit sav je jemstvo bio
da cu te sresti izmedj' ljudi;
znam, bog je tebe uputio,
moj zastitnik do groba budi...
U snove si mi dolazio,
i nevidjen si bio mio,
tvoj pogled me svud proganj'o,
u dusi stalno glas odzvanjo'...
Ne nije mi se san to snio,
jer cim si uso' ja sam znala,
sva premrla i usplamsala,
i rekla: on je ovo bio!
Ja tebe cesto slusah sama;
govorio si samnom jednom.
kad prosjaku pomagah bednom
i kad blazih molitvama
buru i jad u srcu cednom.
Zar nisi i ti onog trena,
o prividjenje moje drago,
promak'o kroz noc kao sena,
nad uzglavlje se moje sag'o
i sapnuo mi reci drage
ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Cuvar duse mlade
il' kobni duh sto kusa mene?
Uticaj sumnje sto mene guse.
Mozda su sve to sanje moje,
zablude jedne mlade duse,
a sasvim drugo sudjeno je...
Nek bude tako! Sta da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
pred tobom suze bola lijem
i molim zastitu od tebe...
Zamisli: ja sam ovde sama
i nikog nema da me shvati,
sustajem i moj um se slama,
a nemo moje srce pati.
Cekam te: nade glas u meni
bar pogledom ozivi jednim,
ili iz teskog sna me preni
prekorom gorkim i pravednim.
Zavrsih! Da procitam strepim...
Od stida vise nemam daha...
Al' vasa cast mi jemci lepim
i predajem se njoj bez straha..."

Aleksandar S. Puskin

[nella26]

NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.



To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
No mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
A ovo posljednji stihovi koje za nju pišem.


Pablo Neruda

[nella26]

ZNAT ĆEŠ

Znat ćeš da te ne volim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.


Pablo Neruda

[venecija]

Kada zaželim luga
Jednog čarobnog sveta,
Gde lepa gori duga
U suzi svakog cveta,
I kada hoću da gledam
U dno gde Å¡koljke stoje,
Ja tada za sto sedam
I čitam pesme tvoje.

Kada saznati želim
Kako duboko i čedno
Istinskim bolom vrelim
Strese se srce jedno -
Kako u svojoj boli
S dna svoga čuvstva poje
I beznadežno voli,
Ja čitam pesme tvoje.

Tražim li harfu štono
Ranama mojim zvoni,
Iz čijih struna bono
Moja se suza roni, -
Tražim li druga koga,
Što uvek zadrhtô je
Drhtajem srca moga,
Ja čitam pesme tvoje.

Želim li videti gde je
Prah jedne žarke milošte,
Å to blago i toplo greje
I posle smrti jošte,
Tvom grobu, pesniče mio,
Duša mi poleti letom,
I celiva ga, i ti'o
Pokrije trnovim spletom.

Taki su venci za one
Koji nebesno ljube -
Za srca Å¡to ih gone
Patnje i bede grube,
Za srca Å¡to iz topline
Svog čuvstva pružaju nama,
Kô more iz dubine,
Pregršti dragoga kama...


1922.

[nella26]

AKO SE NIKAD NISMO VOLJELI

Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu
ova kiša u prvoj slici buđenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek

Ako se nikad nismo voljeli
onda je čudno to zbivanje života
u magli i sjenama dana prevarenih
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojiš
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim očima
stišaju bitke
i sve postane zaborav
i kad ti vjerujem
onda znam da ono što smo živjeli
jedino ljubav može značiti

Željko Krznarić

[odysseus]

Prorok

Pun duhovne ja lutah žedi
Pustinjom Å¡to mracna je bila
I serafim se sa Å¡est krila
Ukaza meni na razmedi.
On prstom lakim kao san
Zenica mojih kosnu dan,
Vidovitost mu prenu zene
Ko u orlice preplašene.
Moga se uha kosnu on
I ispuni ga Å¡um i zvon;
Treptanje cuh u nebu sila,
I andeoskih krila let,
Nemani morskih skriven svet
I klijanje pod zemljom žila.
On promice kroz moje usne,
I jezika mog grehe gnusne,
Svu brbljivost i podlost smrvi.
I tada žalac mudre zmije
U obamrla usta mi je
Rinuo rukom punom krvi.
I zario u grudi mac
I ustraptalo srce trgo,
I šišku plamenu uz plac
U otvorene grudi vrgo,
Ko trup u pustinji sam pao
I Boga glas je mene zvao:
''Proroce ustaj, motri, vnemlji,
Ispunjen mojom voljom budi,
I hodeci po moru, zemlji,
Recima žezi srca ljudi.''

Aleksandar Sergejevic Puskin

[odysseus]

Pjesniku

Za ljubav svijeta - ljudi, Pjesniče ti ne mari!
Velike hvale huka - to je trenutan Å¡um.
Hladan je smijeh gomile; glupakov sud pokvari
Smisao. Al' ti budi - čvrst i sam ko tvoj um.
Ti - car si. I sam živiš. Kreće te volja tvoja,
Tamo kuda te vodi slobode tvoje put.
Usavršavaj samo duhovna blaga svoja,
Ne traži da svijet puni - mirnog ti posla kut.
Blagorodni su samo tvog srca pravi trudi;
O djelu umjetničkom umjetnik strože sudi...
A pusti i glupaku, pusti gomili toj
Neka te brani, ili šta hoće neka zbori
Nek' pljuje onaj oltar gdje tvoja svjetlost gori
Nestašluk djece neka koleba presto tvoj.

Aleksandar Sergejevic Puskin

[venecija]

Opet sam te tražila

po nekim pustim ulicama grada

gdje tutnje tuđe prošlosti

U nekim drugim muškarcima

koji ti ni po čemu ne sliče

Na tuđim dlanovima

u praznim pogledima,

na pijanim usnama

umišljenih pjesnika

I nigdje te nema...

Tvoja tišina piše duga pisma

i tvoja odsutnost nema svoje ime

Sa druge strane razuma

još uvijek dolutaš

sanjiv i djetinjasto zanesen

nekim tako običnim stvarima

Ostaviš otiske prstiju

i par stihova dođe

Da ne zaboravim

i nikad sebi ne oprostim

Å¡to te sa svakim jutrom

opet izgubim...

Tebe koji si dan

i noć

I onaj san

koji se čeka

životima uzastupno

[venecija]

Biti na rubu provalije

nije tako strašno.

Biti okrutno ostavljen

nije toliko bolno.

Sanjati nedostižno

nije toliko loše.

Željeti uvijek tuđe

htjeti ono nemoguće,

pitati ono Å¡to odgovoriti ne mogu,

voljeti ono zabranjeno ...

Ništa nije toliko teško

koliko ne znati Å¡to sada .

**************************************

ZAKORAÄŒAÅ  LI U DUÅ U

NABASAT ĆEŠ NA POLJA

ZASAĐENA TUGOM,

SUZOM ZALIVENA.

NE MOGU SE VRATITI ISTA.

[venecija]

ZASTO TONE VENECIJA


ABDULAH SIDRAN


Gledam u nebo iznad Venecije.
Nista se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnostvo
jezika, I po jednu - Veneciju.

Narode stvorio razlicitim, na uho im sapnuo: "Sada
upoznajte jedni druge". Sijaset jezika dao, da ih uce,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, I svi,
od toga - bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu sto je dao, da ljudi i narodi vjeruju
U Njega - cudeci se Njegovim djelima.

Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, I posvuda,
jeste - Bog. Jedan. Sto stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni
narod dao, u jednom svijetu, na kopnu sto ga zovu
Evropom, u plemenu Juznih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istocni
kriz i Zapadni kriz, od jednog Kriza nastali. A
bosnjacki narod je pitom. Zato prihvati ruku Trece
Vjere u Jednoga Boga. Koji nije rodjen, niti je rodio,
A Gospodar je svjetova, i vladar Sudnjega Dana.

Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bosnjackoga naroda - nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruza u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Drustvo mrtvih pjesnika tone. Zasto ne treba
na svijetu da ima naroda bosnjackoga? Medju bojama
jedna boja, medju mirisima - jedan miris manje?
Zasto ne treba na svijetu da ima - ova Venecija?
Medju cudima - jedno cudo manje?

Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, rusi u bezdan
Svemira. Kao da pade - posred kanala Grande.
Zemaljski svijet, medju sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoce da ostane siromasniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljaskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromasniji - za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svijetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana.


Abdulah Sidran

[odysseus]

Potrebno mi je duso

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju -
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."

Abdulah Sidran

[odysseus]

Sjecanje na Mariju A.

U senci Å¡ljive vrijeme stalo tiho,
Bio je plavi septembarski dan
I blijedu, mirnu dragu ja sam njihao
U zagrljaju, kao tihi san
Na ljetnjem nebu ležao je meko
Nad nama oblak. Gledao sam nju.
Bio je bijel i mnogo daleko
Taj oblak. Poslije nije bio tu.
Dani su prošli, meseci protekli,
Niz rijeke plovi i dobro i zlo.
možda su ljudi šljive sve posjekli,
A pitaš li, da l' beše ljubav to?
Ja ću ti reći: ne sjećam se ničeg,
Pa ipak, znam šta misliš, znam to, da,
Al' stvarno više ne znam njeno lice,
Znam samo još: poljubio sam ga.

Bertolt Brecht

[venecija]

ZIVI ZIVOT

DAVNO NEKAD SAM BIO, TAMO GDJE BIH SADA ZELIO.
DOK ME ZIVOT NIJE RASTRG'O, PA SAM U SEBI ZAPLAK'O.

KAD SE SRCE NAPATI, A ZELJA TI SE ISPUNI,
ZADOVOLJSTVO OSJETIS, PA TO FINO PROSLAVIS.

A MI OD MUKE SLAVIMO, OTROVOM SE PUNIMO,
DA TU BOL MI SKLONIMO, UMJESTO SAN DA ZIVIMO,
ALI NE MOZE, ON NAS JE ZAGRLIO.

SVAKO IMA SVOJU ZELJU I SVAKO ZIVI ZA NJU,
SAMO PITANJE JE, DA LI JE ONA UOPCE TU
ILI JE ONA SAMO U SNU?!

NEMOJ SEBE VARATI I NEMOJ SE OD ZIVOTA KRITI,
JER JEDINO ZIVOT JE REALNOST, A LIJEPA VREMENA PROSLOST,
SNOVI ILUZIJA, A SAN FANTAZIJA.

ZIVI ZIVOT, KAO DA JE LIJEPI SAN I DOCEKAJ TAKO SVAKI DAN.
SNOVI TI TREBATI NECE, A ZELJA IMA SAMO BEZ SRECE!