Poeziju će svi pisati...

[venecija]

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve Å¡to slutnja Å¡apne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono Å¡to je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići

[maida_20]

Autopsija života

Kraj je samo opravdano odsutan
na hladnu stolu kraj amareta
Pitanja sa srčanom manom
odavno su uljez s onu stranu života
Simptomi volje za preživljavanjem
dio su općeg programa nađubrivanja.
Grob s rođenja liječi vrijeme u meni.

Tokom pregleda mrtvih pitanja
zgadiše mi se moja crijeva,jetra,
slezena,guta vena i sva ta reputacija
smislenosti što smrdi već sada
dok se boji smrti i vrtove sanja.

Presađujemo tamo dušu od prvog dana
u patnjama molitvi raznih tehnika,
robovski skrušeni i ustrašeni.
Mozak čuvati u foliji vječitosti,
bez roka trajanja i potrebe?

Ima li potrebe sve ovo pamtiti
sluzavim vijugama,nepcetom,dušom?!
Kako će ona progovoriti bez ovog trajanja,
kome ću da odletim kao vilin konjic?!

Kuca srce kao sat u smjeru mozga
rasuta po cijelu tijelu.
Transplantirao bih jedino dodire
za budućeg sebe bez bubrega.

Posadiće me u rupu s pet zvjezdica
ili s pet-Å¡est jamtaha,koga briga
do moga Boga od sitnica,za života
Grob s rođenja liječi vrijeme posred lica
laštim njime s vremena na vrijeme
elementarne obaveze i ostatke tijela.

Sumnjiva metaforika duše bez tijela
kako se dosađuje na obali Neba
izdahnula je danas i odmah uskrsnula
kad sam je zarezao mrtvom alternativom

Kad ispljunem drugo ja bez oba oka
neće mi trebati glad prije jela,
neće mi naškoditi virusi,
ali gdje će biti divni jadi od ljubavi
ili sv stanja od zelena krajolika.
Ovo je nada,ustvari,pa nema upitnika.

Čemu gramatika za slova bez pokrića?
Šta to duša očima označava
da li nebo puno zakrpi da ne prokišnjava
nečim trivijalnim ili crvenim

Mogu li ljekari mene novog davljenika
izvući iz mog krvotoka
To ja ovca Doli gore pasem,
to moja duša boli i bleji bez pjesnika
u travi s Nike kapom na glavi.


Mirzet Ibrišimović

[venecija]

Å to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko Å¡to palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Å to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

S. Jesenjin

[venecija]

Alphonse de Lamartine - Jezero

I nošeni vječno, u vječnoj noći,
bez povratka gnani spram obala skritih,
zar u moru ljetâ nećemo se moći
ni dan usidriti?

O jezero! Jedna godina tek ode,
a pred mile vale koje bez nje gledam,
gdje ona sjeđaše, na kamen kraj vode,
ja sam evo sjedam.

I onda si tako bučalo pod stijenom
i razbijalo se o tvrde joj strane,
a njoj vjetar prao tvojih vala pjenom
noge milovane.

Jedno veče- pamtiš?-plovismo u muku,
međ vodom i nebom negdje živa glasa,
jedino se vesla čula kako tuku
u skladu talasa.

Najednom, glas neki, čudan, posve blago
s čarobnih obala podigao jeku,
val se primirio, a iz glasa dragog
čuh riječi gdje teku:

"O vrijeme, ne leti! Vi, trenutci sretni,
ne hitajte tamo!
Pustite da slasti naših dana cvjetnih
mirno uživamo!

Koliko nesretnih na zemlji vas moli:
za njih brzo hajte;
njima odnosite i dane i boli, sretne ne gledajte.

Još koji trenutak zalud molim vruće,
vrijeme ni da čuje.
Noći zborim:"Lakše!" ali već svanuće
tamu rastjeruje.

Ljubimo se dakle! Ne gledajmo ništa!
Nek nas radost primi!
Čovjek nema luke, vrijeme pristaništa,
s njim tečemo i mi.

O zavidno vrijeme, zar će pjani sati,
kad nas ljubav sretnim valovima hrani,
jednakom brzinom od nas otjecati
k'o nesretni dani?

Zar od njih ni traga neće biti više?
Zar zauvijek nesta tih satova sreće?
Vrijeme što ih daje, vrijeme što ih briše,
zar ih vratit neće?

Vječnosti, prošlosti, vi, dubine tamne,
od otetih dana što tamo činite?
Hoćete l' nam vratit sve zanose plamne
Å¡to nam ih grabite?

O jezero! Stijene! Å pilje! Å umo slijepa!
Vi Å¡tono vas vrijeme obnavlja i Å¡tedi,
na tu noć sačuvaj, o prirodo lijepa,
barem spomen blijedi!

Bilo u tišini tvojoj il' u buri,
jezero, u sjaju okolice tvoje,
u jelama crnim, u hridima surim,
Å¡to nad tobom stoje.

Bilo u lahoru koji šumeć brodi,
u šumoru što ga žal žalu predaje,
u srebrnoj zvijezdi Å¡to u tvojoj vodi
blijedim sija sjajem.

Vjetar što jauče, trska što šumori,
lagani mirisi u zraku i dahu,
sve što vidim, čujem, dišem, neka zbori:
"oni se volješe"

[venecija]

Koracam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane kad cuvas svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju
Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam umorna
srca tromih nogu
To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala.


Kerolin Ris

[odysseus]

Neznanka

U večeri, nad restoranima,
Zagušljiv zrak je, vruć i suh,
Te pokličima vitla pjanima
Kroz proljet kasnu kužni duh.
Nad prahom, Å¡to u dalji jati se,
Gdje oko villa buja drač,
Pekare perec jedva zlati se
I razliježe se dječji plač.
I svako veče šeću s damama,
Naheriv halbcilinder krut,
Vjetrogonje po mračnim Jamama,
Za brkljama, Å¡to sijeku put.
Vesala rašlše škripe jezerom
I svud se ori ženski cik,
A mjesecu, već na sve naviklom,
S nebesa glup se kesi lik.
I svako veče drug moj jedini
U čaši odraz gleda svoj.
Tajanstveno nas piće sjedini
I rasprši nam nespokoj.
Duž stolova već čama počima;
Za konobare težak čas,
Kad pjanci se sa zečjim očima
Deru: In vino veritas!
I svako veče trenut dolazi
(Il prikaza je samo sna?)
Kad djevojka u svili prolazi
Kraj prozora, Å¡to mutno sja.
I koracima polaganima,
Dok mirluha je prati ćuh,
Do okna stigne među pjanima
I sjedne sama kao duh.
Starinom miri svila sanana
I sve treperi dahom tim:
Prstenja puna ruka tanana
I šešir s perjem žalobnim.
Kroz veo tamni zurim noćima,
Blizinom njenom zanijet sav,
Al začarano sve je očima,
I obala, i beskraj plav.
Sve tajne mi se tad otkrivaju,
ÄŒuvarom sunca bivam ja,
I vinom što ga svi uživaju
Napaja mi se duša sva.
I nojevo već pero giba se
U mozgu mome kao vlat.
Na obali dalekoj ziba se
Očiju njenih modri cvat.
U duši mi je blaga skrovište
A ključ imadem samo ja.
Sad znam, o pijano čudovište,
U vinu da je istina!

Aleksandar Blok

[odysseus]

Osobna poruka

S druge strane telefona je vas glas
I tu su rijeci koje necu reci
Sve te rijeci koje su zastrasujuce cim nisu duhovite
Rijeci iz previse filmova, pjesama i knjiga
Zeljela bih vam ih reci
I zeljela bih ih zivjeti
Ali necu.
Zelim ali ne mogu.
Ja sam ta koja izgara
I znam gdje ste vi
Dolazim, sacekajte me, upoznat cemo se
Sacuvajte mi malo svog vremena, ja za vas imam citav zivot
Htjela bih doci, ostajem, mrzim sebe
Necu doci
Zelim ali ne mogu.
Trebala bih vam reci
Trebala bih doci
Ili bih trebala spavati.
Bojim se da ne budes gluh
Bojim se da ne budes kukavica
Bojim se da ne budem indiskretna
ne mogu vam reci da te mozda volim..
Ali ako ikad povjerujes da me volis
Nemoj misliti da mi smetaju tvoje uspomene
Trci, trci sve dok ne izgubis dah
Dodji me potraziti
Povjerujes li jednog dana da me volis
I ako ti toga dana bude tesko
da vidis kamo te vode svi ti putevi
Dodji me potraziti
Ako te zivot umori
Ako ti dosadi
Misli na mene
Misli na mene
Ako ikad povjerujes da me volis
neka ti to ne predstavlja problem
Trci, trci sve dok ne izgubis dah
Dodji me potraziti
Ako ikad povjerujes da me volis
ne cekaj ni jedan tjedan, ni jedan dan
jer ne znas kamo te zivot vodi
Dodji me potraziti.
Ako te zivot umori
Ako ti dosadi
Misli na mene
Misli na mene

Francoise Hardy

[odysseus]

Izgoren

Ne postojim više.
Bijah jednom i nestadoh
u plamenu moje ljubavi.
Jedna ogromna vatra.
Lagani pepeo rasu se u zraku
I pade nježno pred tvoje noge.
Ne zgazi ga, u njemu kuca još moje srce.

Hafiz(Persija 1320-1389)

[venecija]

Vesna Parun - Nikad

Ne znam gdje počinje praznina mora.
Ali slutim Å¡to je taknuo u tebi ili meni glas koji je blizu negdje rekao: nikad.
To je rijeka koja se više ne vraća u svoj izvor,
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim koji čeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više u svoj korijen jer se ondje naselila budućnost.
Nikad. Šumna trava neizgaženih visoravni, snijeg na planinama ljubičastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad u travi sluha i vida naraslo u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad po iščezlim nizinama prostrto. I teška misao koju si zanjihao postat će blaga, jer je kraj nje čovjek nerazumljiv u svojoj samoći.
A kad se on pomakne u Noć i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke i viknuti: ne odlazi!

[venecija]

Žena - Desanka Maksimović

Srce mi je milosti izvor;
moje reči se uz rane previjaju
kao listovi lekovitog bilja,
koraci mi umeju da vode
i one Å¡to lutaju bez cilja.

Mene privlače oči nesrećnika
i čela samoubica
nesanicom ispijena.
Sa mog čita se lica
da sam deset puta sestra
pa jednom žena.

Ne bih mogla voleti bez tuge.
Rodjena sam da na krilu nišem
bolove čije dok ih ne ublažim,
rodjena nad čijim snovima
nemirnim da uplašeno dišem.

Ne bih mogla voleti bez tuge
ni radosna priviti na nedra.
Ne bih mogla pružiti ruku
onom kom laka su jutra,
a uzglavlja vedra.

Rodjena sam da živim za drugog.
Preliva se samilost srcu preko rubova.
Na dlanima mi piše da umeju da vidaju,
u očima da umeju da greju,

[odysseus]

Iluzija

Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
blesavo razvučenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sosptvene setve...
Upijali bezvezne reči u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzleće iznad kletve...
Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duše.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo žesti
oživljavaju dubine što te videše i čuše
kako izranjaš iz svemira
kroz paučinu svesti...
Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule
otežalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one što su sve videle, i one što su čule
posrću pod teretom bremena...
Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no Å¡to se stopi, ishlapi...?
Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nešto o tebi
što mi zenice boji i ćutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...

Dragana Konstantinovic

[odysseus]

Relativna fantazija

Albert mi reče,
taj veliki mozak i toplo srce:
Sve Å¡to je neljudski jadno
Ide mi na živce.
Brakove, države, politiku,
Izmisliše ljudi bez duha,
ÄŒovjek im zvecka biserjem,
Nudi logiku, maštu,
Ljubav i djetinjstvo vječno,
A oni bez sluha.
Smješi se i veli:
Ne misli na budućnost
Ona će doći,
Ne misli na stvarnost
Ona će proći.
Pa, u čemu je onda fora, Ale?
E, to je ono divno
Vječito maštanje,
Svijet djetinjstva,
Sve je relativno.
Misao je brža od munje,
Pusti je da ide u beskraj,
Konačan i bez granica,
Kada se mlađa vrati izvoru,
Naći će stvarnost i jad,
Sina u penziji, na umoru.
Kroz vrijeme hodi brže od sjene
I na put mladosti samo ljubav nosi,
Pazi da poneseš i ljubav žene,
Ne boj se ljubavi Å¡to se normama kosi,
One su vječne i iskrene.
I ne brini ako ti kažu
Da si lud,
To su samo zablude i
Ljudska ćud.
Lako je razbiti atom,
Lako uništiti Hirošimu,
Lako je ubiti pametne i lude.
Teško je živjeti sa ratom,
Teško je rastjerati tminu,
Teško je zatrijet neljude.
Ne trči za srećom
Nećeš je stići, svijete
Probaj biti Božji Čovjek,
Ili još bolje, dijete.
Ne igraj se rata,
Skači s kišobranom
Bar sa prvog sprata.
Uzgajaj maštu,
Ona je vječna.
Radoznala djeca,
Ona su srećna.
Hvala ti,
Veseli dječače,
Nasmijana brka
I neka ti je srećna,
Relativnost vječna.

Enes Topalovic

[venecija]

Sudbina je sala kad nas je spojila,,
ipak za sve ti hvala mnogo sam naucila..
Preko noci kao da sam se osvjestila,tek
da vidim kome zivot sam posvetila..

Da to si ti nekad jedini nekad najbolji
Da to si ti sada posljednji cak ni rezverni

Ja sljepa sam od bola,,i briga me za sve
i strpaj sve u kola jer na uglu ceka te
ja sljepa sam od bola i nadu ne vidim
jer djelimo na pola zivot sto smo zivjeli..

Kako vjetar duva takav bio si,,za lazi sad
sam gluha pripadas PROSLOSTI.
Pravo me u oci pogledaj ako smjes,,
Mozda ces da shvatis sto me ne prepoznajes..

Da to sam ja nekad svetica nekad sljepica
Da to sam jednom ista sam ja ne foliram..

Ja sljepa sam od bola i briga me za sve
i strpaj sve u kola jer na uglu ceka te
ja sljepa sam od bola i nadu ne vidim
jer djelimo na pola zivot sto smo zivjeli..*

[Bebana_de]

ich liebe dich

gern würde ich dir sagen
ich liebe dich
aber du würdest nicht verstehen
die bedeutung dieser worte

würde dir sagen
ich mag dich
aber das ist nicht das
was ich für dich
fühle

ich werde dich fragen
was ich dir bedeute
ich werde dich fragen
ob du mich liebst
aber schon jetzt habe
ich angst vor deiner antwort