Poeziju će svi pisati...

[odysseus]

TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME

Šetam gradom naše mladosti

i tražim ulicu za svoje ime.


Velike, bučne ulice -

njih prepuštam velikanima istorije.


Å ta sam radio dok je trajala istorija?

Prosto tebe volio.


Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,

kojom se, neopaženi od svijeta,

možemo i prošetati poslije smrti.


U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,

čak ni svoje ptice.

Važno je da u njoj, bjezeći pred hajkom,

uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.


Bilo bi lijepo da bude popločana,

ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.


Najvažnije je to

da u ulici s mojim imenom

nikada nikog ne zadesi nesreća.
Izet Sarajlic

[odysseus]

KAD ODEÅ 

Jedva sam čekao da odeš.
Da pokupiš svoju šminku,higijenske uloške
i časopis Marie Claire
da odneseš svoje praznoglave riječi,kaćiperske
snove
jedne bavarske brbljavice

Da mi ne dijeliš savjete s reklamnih kampanja
"Rauchen gefahrdet die Gesundheit"
ili "Zašto previše piješ!"
da me pustiš konačno s milim Bogom
i da mi se više ne javljaš telefonom

Ali,samo pet minuta nakon što si otišla
crv sumnje počinje gristi utrobu
spužva samoće priziva alkoholnu kišu
čulo njuha tvoj jeftini miris transformira u božiji kod
Demon tuge ponovo na prozorskome oknu
ispisuje ime tvoje

Mile Stojić

[odysseus]

MOJA DRAGA, PRIJATELJ I JA



Na tijelu moje drage

tvoj pogled

stoji

ljubi

sklize se i pada

kao crna mrtva tica


Oko tijela moje drage,
laju, laju tvoje požude


Tvoj pogled i moj pogled

Sudar mržnje

Å¡kripi

prašti

boli, boli


Kroz prostor
crven mlaz
moje krvi
prska

Srce jede gladna Smrt.

Antun Branko Simic

[odysseus]

MOLITVA NA STIJENI

Osamljen sjedim na stijeni vrh kuce.
Vece pada na me i na bregove plave.
Mir. Bog u stijenama suti, vlada.
I ja razmisljam o proslom u zivotu.
O, gospode, klicem,
Naposljetku sam naosami s tobom!
Ti nisi za me vise
Onaj sto nagradjuje i kaznjava.
Spoznao sam tajnu i znam sta je sreca.
Sad razgovaram s tobom
I na stvari se smijesim
Osamljen na stijeni vrh kuce.
U ovim casovima nasim
Mnogima bih ljudima izgled'o
Ko cudak ili ludak
I onda kada zvizdim na stijeni
I vabim zute ptice
Sto dolje u basti kreste
Pod tvojom i mojom kucom,
Gospode, dragi druze,
I prijatelju moj!


Hamza Humo

[odysseus]

TAJANSTVENA

Tko sam , sto sam
sto cu, koga volim,
sto trazim, kuda idem
za cim lutam?

Uzalud nebo za odgovor molim
uplasen sobom svoje suze gutam;
Tajanstvo stvari i zivota zebe,
ne poznajem nista, a najmanje sebe...


Tin Ujevic

[beca]

Tarih za Karađozbegovu dzamiju u Mostaru

Rat ili svegled satrap il jesen od rita
poruzna i svjetlost-nebo zemlji zgade.
ti kamena lebdis ko procvali badem
zedna plavog bezdana, puzavica sita.

sunce, kao dan sudnji, skine sve do gola.
ÄŒempres, sto te rastom ljubomore prati
tad, kao da je bio slijep od iskona ti,
zagri u te novu, a njeg nema pola.

Sta mu sniva svjetlost, mjesec vidi-ti kad
pustis da ti tinja u krijesnici tijela.
u krošnje košćela bura pusti bika

i stabla im skripe-ti mirna i bijela
Umirem, iz korijena vjekova izlistam
i budem ti cempres: a ti stojis ista


Skender Kulenovic

[odysseus]

O GLUPO SRCE

O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
tek prosjak se kobi sjeća...
O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u Å¡alvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom:
dok neki vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!

Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.

Možda će i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.

Jesenjin

[odysseus]

Ne rusi sve mostove

ne rusi sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom sto leti,
kada nema mostova uzalud je ceznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne rusi sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoci je lakse neshvaceno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...

Ivo Andric

[odysseus]

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve Å¡to slutnja Å¡apne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono Å¡to je bilo:
I radost i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

Dobrisa Cesaric

[maida_20]

Kad zena te izda

Heinrich Heine (1797-1856)



Kad zena te izda, ti na drugi tad
Upravi pogled svoj smjeli.
Al' bolje ce biti da ostavis grad.
Na rame torbu, i - seli!

I jezero modro ces naci. Ko krug
Vrbicu tu turobni stoje.
Pa isplaci ondje sav sitni svoj vaj
I sicusne bolove svoje.

I dok ces na strme se bregove pet,
Dascuci gazit ces sporo.
Al kada se popnes na kameni vrh,
Nad tobom krestat ce oro.

Sam bit ces ko oro, preporodjen sav
Na onoj planinskoj klisi;
I doznat ces kako na tom nasem dnu
Izgubio mnogo bas nisi.

[odysseus]

LIJEPO NAS JE VIDJETI ZAJEDNO

Sve mi je danas lijepo.
P o s v e c e n o.
Svijet se blista
Ko san pred ocima.

Ja ne hodim,
Ja uz tebe lebdim.
Vise pameti
Cvijet od mene ima.


Enes Kisevic

[ekrankaa]

http://www.youtube.com/watch?v=ru9Nozv7 ... re=related

Abdulah Sidran - Bašeskija


Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak
i mokar. Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to
i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna
dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo
će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću
sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto
užas. Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao
je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko
kalem i papir predamnom. Šutnja i čama. Koga Si,
noćas, otrgnuo gradu? Čije ćemo ime spominjati
jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba
biti mudar, neka se strava čekanja na licu
ne očituje. Jer, dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. Å iri se
ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro,

toliko sam svikao na samoću. Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena
kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli
ko korov. A malo je zdravih u gradu duša. I pravo
je Å¡to je tako. Jer, bolest otkuda - jasno mi je,
al otkuda zdravlje? Je li, Bože, zbilja,
otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca
uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li
prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema
njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te
skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već
tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas.

[venecija]

Konstantin Simonov - ÄŒekaj me

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
ÄŒekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

[odysseus]

Na dan njenog vjencanja

I srusise se lepi snovi moji,
Jer glavu tvoju venac sad pokriva,
Kraj tebe drugi pred oltarom stoji-
Prosta ti bila moja ljubav ziva!

Cestitao sam ti.I ti rece "Hvala"...
A da li znades da se u tom casu
Granitna zgrada mojih ideala
Srusi i smrvi i u pep'o rasu?

Al' ne!Nevidim od toga ni sena;
Po tvome licu radost se razliva...
I svrseno je!Ti si sada zena-
Prosta ti bila moja ljubav ziva!

Ja necu kleti ni njega ni tebe,
Ni gorku suzu sto sam tebe sreo,
Ja necu kleti cak ni samog sebe,
Jer ja bih time svoju ljubav kleo.

I nesto kletve!Nesto ruzne reci?
O sreci svojoj covek vazda sniva;
Bol,jad i patnju smrt jedino leci.
Prosta ti bila moja ljubav ziva!

Pa podji s Bogom!Jos ti mogu reci:
Da Bog da sunce srece da ti sija!
Sve sto god da pocnes svrsila u sreci!
Sa tvoje srece bicu srecan i ja.

I svakog dana ja cu da se molim
Kad zvono verne u crkvu poziva...
Ja nisam znao da tako te volim.
Prosta ti bila moja ljubav ziva!

Cuj Boze molbu moje duse jadne:
Sva patnja sto si pis'o njoj k'o zeni,
Nek mimoidje nju,i neka padne
Na onaj deo sto je pisan meni!

Uslisi ovu molitvu o Boze!
I dusa ce mi mirno da pociva;
I saputace vecno dok god moze:
Prosta ti bila moja ljubav ziva!

I onda kada dodje ono doba,
U kom ce zemlja telo da mi skriva,
Cuces i opet sa dna moga groba:
Prosta ti bila moja ljubav ziva!

Velimir Rajic

[venecija]

DA LI BESKRAJ IMA KRAJ

Duso moja, volela bih da si tu.
Uzdahnula sam upravo duboko,
i u trenu shvatila da te zelim kraj sebe,
da imam strahovitu zelju da ustanem,
da ti pridjem i da te zagrlim, snazno,
da mi zagrljajem das snagu za buduci dan.
Zelim da spustim glavu u tvoje krilo,
zagnjurim lice u tvoj stomak,
u tvoje grudi i cutim samo tren,
mali, majusni tren,
dovoljan da mi da snage za jos stotinu dana.
Isuvise dugo sam bez tebe,
bez tvog pogleda koji bi se zaustavio na meni
makar samo u prolazu,
da me pomiluje ili opomene,
svejedno, ali samo da je tu.
Da li cu imati snage da te cekam do beskraja?
Da li beskraj ima kraj?
Kako je strasno cekati nekoga
a da ne znas kada ce on doci.
I da li ce uopste doci.