Poeziju će svi pisati...

[venecija]

Stoj ti sto kucas u grudima mojim
stani na tren kao da ne postojim
pusti nek zaboravim i secanje ubijem
da ceznja sto boli napusti dusu sto voli

Stani i ne kucaj po osecanjima, ne kaznjavaj
zato sto volim, jer za ljubav necu da molim
utihni i ne lupaj vise, pusti krv vrelu da se stise
nek zaborav na nju svaku uspomenu obrise

A kad sve nestane i misao i san i secanje na svaki dan
kad spoznam da nigde u meni nema je ko ni kap kise
ti nemo ostani, ne zakucaj ni jace ni tise
jer bez nje i nema razloga da kucas vise.

[venecija]

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

[andro]

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja
samo krpena marioneta,
i podario mi komadic zivota,
moguce je da ja ne bih kazivao sve sta mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

Stvari bih cjenio ne po onome sto vrijede,
vec po onome sto znace,
spavao bih manje, sanjao vise,
shvatio sam da svaki minut koji provedemo
zatvorenih ociju,
gubimo sezdeset sekundi svjetlosti.

Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slusao bih druge kad govore,
i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota,
oblacio bih se jednostavno,
izlagao potrbuske suncu,
ostavljajuci otkrivenim ne samo tjelo,
vec i dusu.

Boze moj, kad bih imao srce,
ispisivao bih svoju mrznju na ledu
i cekao da ogreje sunce.

Slikao bih Van Gogovim snom na zvjezdama
jednu Beneditijevu poemu,
a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu
u casu svitanja.

Zalivao bih ruze suzama,
da bih osjetio bol od njihovih bodlji
i strastveni poljubac njihovih latica.

Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota...
Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan
a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.

Uvjeravao bih svaku zenu i svakog muskarca
da su mi najblizi
i zivjeo bih zaljubljen u ljubav.

Dokazivao bih ljudima koliko grijese kad misle
da prestaju da se zaljubljuju kad ostare,
a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se
zaljubljuju.

Djeci bih darovao krila,
ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa
staroscu
vec sa zaboravom.

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi...
Naucio sam da citav svjet zeli da zivi
na vrhu planine,
a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica.

Shvatio sam da kad tek rodeno djete
stegne svojom malom sakom,
po prvi put, prst svog oca,
da ga je uhvatilo zauvjek.

Naucio sam da covjek ima pravo
da gleda drugog odozgo
jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.

Toliko sam toga mogao da naucim od vas,
premda mi to nece biti od vece koristi,
jer kad me budu spakovali u onaj sanduk,
ja cu na zalost poceti da umirem.


Markesovo oproštajno pismo

[venecija]

TVOJA LJUBAV

Tvoja Ljubav je...jedan okean
Gdje pijesak susrece more
Talasi ljubavi preplave me.
Tvoja Ljubav dolazi meni
Kao galeb sto leti do zala
Zamahom krila u meni zelju stvara.
Tvoja Ljubav je...mjesec
Sto sjaji iznad svjetleceg mora
Dubok, sirok, jak i spokojan
Uvijek je tu da miluje me.
Tvoja Ljubav je...moja skoljka
Moj kompas, moj istok i zapad
Gdje god da idem
Tvoja Ljubav je sunce
Samnom se radja i ispraca me.
Tvoja Ljubav je...svjez morski lahor
Njezno se ovija oko moga lica
Dodirujuci me, drazeci moja vrela.
Tvoja Ljubav je...slani zrak koji mirisem
Dubok uzdah i spokoj u grudima
Bistri moje misli i moja previranja.
Tvoja Ljubav je...pojas spasa
Koji me brizno cuva od potopa...
Kada zelim ici do tog okeana
Ja nisam sama...
Tvoja Ljubav je samnom.
Osjecam je svuda oko sebe
Ljepotu, vjetar, misteriju
Tvoja Ljubav ispunjava me
Ostavlja bez daha...
Drzi me u rukama vjetra.
Kada zatvorim oci...
Zaplesu memorije tvoga sarma
U opojnim dubinama moga sjecanja.
Zato, ako ikada nase duse
Kroz jecaj zbogom zavape
Sretni me tamo...
Gdje more nebo dotice...
Tvoja Ljubav ce uvijek biti samnom
Gdje pijesak susrece more...

Nasa ljubav zivi.
Nasa ljubav prelazi granice
svake vjecnosti....

[venecija]

REFLEKSIJA MENE

Povlacim konac razborite duzine
i pravim granicu
izmedju razuma i emocije.
Dvije snazne stihije
mojom tankom niti spojene.
Cupriju s njome pletem
s kraja na kraj ...
u slab cvor je vezem.
Stalozeno tetosim distancu
i oprezno balansiram
na sredini...
Izlozena snopu razgranate sjene
koja se dodirom dva Vrela
u pregrst mutne nijanse stapa
i poput pijavice
ovija oko mene...
Upucena na ranjivost,
ucena na izdrzljivost
Refleksija Mene ....
maglovito je nalicje svega onoga
sto je moja pripadnost
i moja podloznost, moja ustrajnost
i moja krotkost...

[venecija]

sto li tvoje usne
o mojima sniju?
Dal' valove snene sto obecanjem plove
mreze kavim plavetnilom i neba i dubina
trazeći luke, tihih zala snove
sto vapec' jecaju, molitve s visina.
Neka tvoje ruke
zeljom moje miluju ...
Njeznom slutnjom leptirovih krila
leprsaju sjene, njeznost dodira
raspjevanim damarom ustreptalih bila
tvoja ruka mojom, opoj - pjesmu svira.
Dal su nasa tijela
kao cvijetna polja?
Polegla na lezaju paperjastog neba
ispod srca Zemlje, iznad duse Svemira
na uzglavlju od zvjezdanog srebra
pokrivena mirisom polena i rascvjetalog mira.
Da li nasa ljubav
ima početak i kraj?
Kao bezvrijeme traje. Glasom zborit nece
Ne postoje rijeci. Nema juce, danas, sutra
zivi ostrinom njeznosti, britkom zeljom sjece
I stalno se rađa, kao nova jutra ...
I nek bude tako!
Nek' usne sniju, ruke miju
tijela zude.
I pjevaj,
o ljubavi, pjevaj, ti sa svojom sutnjom
i nek traje opoj
pijanom srecom i vjecnosti slutnjom.

[venecija]

Necujan sam,
evo me lebdim
i padam tu pred tvoje noge
bas kao pero na pjesak sletim
i letim,letim kroz perivoje...

Ne govorim,
glasnice me izdale
al' zato vidim
a vjedje mi otezale
gledaju aleje
traze ruzicnjake
ruke mi hrle
diraju
grle
ono ceg' nema
a nekad je bilo tu.

Staklena zvona
bakreni novcici
u rukama znoja i melodija stara
udisem zraka
a srce mi lupa
nekim cudnim zvukom
bas ko' od jantara.

I dalje letim
isto mi lice
a kto sam-a sto sam
a gdje sam...
nemogu da se sjetim...?
NE,TO NIJE KUCA STARA!

Pomalo straha pod krilima mojim
zar sam se izgubio
il' oko me vara...?

Jos uvijek letim,
a let mi krug stvara,
u rukama bosna
u ocima bosna
u grudima bosna
u srce mi usla bosna
sumi mi bosna na usi moje
cvili mi bosna ko stene malo
ta moja bosna
ta moja pjesma
oprosti mi bosno
ipak sam predugo
s praga ti oso'
poljubi me bosno
smiri nabujale rijeke
zagrli me bosno
evo na prag sam ti dos'o...

[venecija]

Nosim u sebi ono najvrednije,
Darujem ti ono najčednije
Kao na dlanu srce svoje,
Uz njega, malo dete tvoje.

Da li ti je do toga ljubavi, stalo?
Da li ti to znači bar malo?
Hoćeš li me prihvatiti svojom,
I pomilovati nas rukom tvojom?

Da li ti je i sada druga žena draža,
Jel od mene nežnija i blaža?
Hoće li ti i ona podariti isto?
Ono maleno, iz ljubavi tvoje i srce čisto...

Hoće li u pesmama tvojim ona sijati,
Seme tvoje u njoj klijati?
A ja ću tajnu nositi nežnim rukama svojim,
Na marginama pesama tvojih...

[venecija]

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
Å¡to vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

[ra-ja]

Lejla1028 ...... Da Tebe Nema

[venecija]

Nije u pitanju providna tajna koju verglaju jevanđelja:
Ljubi svet!
U meni je ogledalo svih ljubavi.
I nije stvar u tome da li sam nov ili star,
No uzbuna bela kao cvet:
Postići harmoniju čije se munje ukrštaju preko našeg neba.

Ovde sve poetike poniru kao ljubičaste magle:
Kada će jednom potonuti tiranije
I sutonima svih ljudskih beda zarđati noževi naših snova?

Svirepu stvarnost dočarati u ovoj niziji,
U kojoj ljudske baruštine truju sve horizonte.
I ovde moja vera krvari kao rana!
I sve sumnje lice na otkačene revolvere!

Smej se!
Plači!
ÄŒesto te komedije prevazilaze razum:
Život nam dajte!

Crvena čeljust budućnosti galvanizuje mi mozak.
Nek struje vode!
Nek se raduju putnici!
I nek bude blagoslovena zemlja što miriše na gnoj!
Iz naših vrtoglavica dunuće orkani:
Budalo! šta imas od beskonačnosti?

Kao prasnike ruža vetrovi će doneti daleka buđenja.
Zašto onda da budemo tesni kao grobnice?
Želiš Semiramidine vrtova koji se njišu između neba i zemlje,
Između svih pojmova o snu i javi,
I kao upaljen kreč muči te jedini san
Da se udaviš u belini života...

Na ovim drumovima, drugovi, u ljubavima tražimo isceljenje.
Hej, budućnosti! Ako zaista nikada ne umireš,
U maramicu pretvori moje bdenje
Srce da mi ne prozebe!
Kao da hodam između upaljenih jablanova.
Na jednoj sam obali crvenoj kao koral.
Nemoguće je zamisliti budućnost izvan oblika beskrajne dobrote.
Meke kao trava.
Na ovom drumu jedino sigurno koračamo ka ženi.
Znam da će me jutro onesvestiti u proplanku njene kose.
Neka bude!
Ni jedno stablo ne šumi tako kao lišće naše krvi.

[ra-ja]

Jovan Ducic ...Pesma zeni..

Zaista lijepi stihovi..

[venecija]

Jednom kad noć
Ukrade nebu
Sve Å¡to si voljela na njemu
Bit će ti žao, bit će ti žao
Å to nisi tu,
Ruke pamte samo ljubav najbolju.

Jednom kad usne
Ne budu htjele
U strancu utjehu tražiti,
Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
Gdje je jednom voljelo.

Kada tuga jednom
Na vrata dođe,
A samoća zaboli,
Hoćeš li moći ime moje
Sa usana svojih skloniti?

Bili smo jednom najbolji,
O nama su priče pričali.
I sada kad se sjetiš
Htjela bi vrijeme vratiti,
Poslije mene su ti lađe slomile
Bure i vjetrovi.

[venecija]

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu sto sam svu noc slusao:
Da je cujem uzalud sam danas kusao,
Kao da je pesma bila sreca moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za budjenja moc,
i da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odre
Bledi mesec da se krece u umrlu noc.
U snu svome nisam znao za budjenja moc.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oci neke, nebo necije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda decije,
Staru pesmu, stare svezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne secam se niceg vise, ni ociju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il" te oci da su moja dusa van mene,
Ni arije, ni seg drugog, sto ja nocas snih;
Ne secam se niceg vise, ni ociju tih.

[ra-ja]

za nekoga...


Enes Begovic ....Oci moje kletvom bih vas kleo

ili Safet Isovoc..isti naziv pjesme