Bosanski Forum - BOLCHAT - Balkanski Forum

Modra rijeka

Nitko ne zna gdje je ona
malo znano al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam

i još budje i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

I još buđe i još luđe
iza uma
iza boga

ima jedna modra rijeka
Å¡iroka je duboka je

sto godina Å¡iroka je
tisuć ljeta duboka jest

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke

Mak Dizdar

Å to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko Å¡to palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Å to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

Sergej Aleksandrović Jesenjin

Vječni prsten


Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;

jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.

Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.

Tin Ujević

ZABORAVIMO...


Zaboravimo slike prošlih dana,
Kad nismo znali da smo pleme isto,
Kad je u ruci ljut jatagan blistô
Poprskan krvlju bratovljevih rana.

Zaboravimo da smo bojem dugim
Ognjišta svoja potkopali sami,
Sa svoje mržnje ostali u tami
I svoje glave spustili pred drugim.

Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedno smo stablo a sa jedne grude,
Pa nek nam jedna i misao bude
Što će nam srcu nove snage dati.

Uz tvrda rala nek sa njiva naši'
Odjekne pjesma jaka kô val brzi,
Pjesma mirenja koju tuđin mrzi
I kao sova sunca nje se plaši.

Posijmo sjeme, a da zdravo bude,
I bog će svoga blagoslova dati,
I jednog dana svijeh će nas zvati
Da zlatnom žetvom nagradi nam trude.

Gle, svako stablo granama se brani
Kad dođe vjetar da mu trga žile,
Pa bud'mo i mi obrana i sile
Zemlji otaca Å¡to nas hljebom hrani.

U njoj su divne šume i zahlađa,
Njene su rijeke kao nebo plave,
Njena su polja puna svake trave,
A zdrava loza slatkim plodom rađa.

Živimo za nju! Bog nas njojzi dade,
Pa, ako nam je svoja majka draga,
Budimo braća da budemo snaga
I svome dobru sazidamo zgrade.

Što da nas vjere na zlu mržnju gone
Kad naša srca jednom vatrom biju?
Kad naše majke pokraj čeda bdiju
Zar jednu pjesmu ne pjevaju one?

Jednog smo stabla ogranci i grana,
Pa ne pitajmo ko je vjere koje;
Mi ćemo učit jevanđelje svoje,
A vi se svoga držite kurana.

Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedna nas zemlja jednim hljebom hrani,
Pa neka brata brat rođeni brani,
I bog i alah dobra će nam dati.


Aleksa Santic

Strepnja


Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim tvoja oka dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasta to i cemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne pridju oka tvoja dva!



Desanka Maksimović

Sjaj u travi

Sada, kada ništa na svijetu na može vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi.

Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili ...
Ali tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš ... bit će kasno.

Možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrećene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedan drugome moći dati.

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi
podsjećati na mene.

Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba - nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve.

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge ...

Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.


William Wordsworth

R. Tagore - Čeznem da ti kažem najdublje riječi

Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u Å¡ali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.

Nekad se pitan jel tribalo sve baš tako bit pa mislin,
tribalo je bit, jer je proklet ovi svit
I dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj
Zato se nadan da postoji I pakal I raj
Neki viši sud, Božja pravda
Da presudi I kazni svakog onog gada
Željnog rata I žednog krvi
Al ko je bez grijeha nek baci kamen prvi
Ironično zaista, da citira Krista
Jedan od onih Å¡ta je odgojen u obitelji ateista
I to u mraku, u miješanom braku
U nekoj dalekoj zemlji, sad je samo u zraku
I baš me je tamo donila roda
Da ne mrzin I buden pošten, iskren I odan
A razliku između zla I dobra
Nisan naučija ni od fratra, ni hodže, ni popa
A kad su zavladali oni šta su pali s kruške
Božji ljudi su blagoslovili puške
Janjce slali u smrt, za svoga Boga, jedinoga
Za ludilo svoga ideologa kad bijesni mržnja
razum nije lijek
I ludilo uvik promijeni tijek Povijesti, i ispiše novu krvavu stranu
U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.
Zato letin visoko iznad napaćenog tla
Daleko od poimanja dobra i zla visoko gore,
ka Suncu, u nebesa di se gužvaju poruke SMS-a
iz ovog vrimena izlazin van
I zaranjan u neki davni, zaboravljeni san
Neki bolji dan, pun smija I vica
Di su sritni ljudi I njihova dica
I gledaju u sutra, ozarena lica
Puni nade, u tom svitu pravde
Jednakosti, bratstva I slobode
U svit ljubavi me misli vode
I još uvik virujen da će na ovoj planeti
Jednog dana svi ljudi moć živit sretni
Razum, ljubav I znanje izgradit će raj
I znaj, neće biti ironije za kraj.

Tužaljka


Iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš.
O što će od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?

O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?

Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?

Antun Branko Šimić

Opomena


Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

Antun Branko Šimić

Ja sanjar sam Å¡to prolazi kroz vrijeme
Nešto sitno love imam i malo probleme
A htjela bih više i htjela bih bolje
Ono Å¡to je moje da bude i tvoje

Posjeti mi dušu i popričaj s njom
Ono sto je guši odstrani po svom
Vidjet ćeš da možeš, vidjet ćeš da znaš
Jer sada kako živim to je čista laž.

Otkrij u meni ono Å¡to vrijedi
Probudi u meni ono Å¡to sam ja
Zajedno smo bolji, zajedno smo jači
Ti imš sve što meni znači.

Daj mi ruku mala probudi me iz sna
Vjerujem u sebe i vjerujem u nas
Vidjet ćeš da možeš, vidjet ćeš da znaš
Jer sada kako živim, to je čista laž.

Utjeha kose

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

A. G. Matoš

Ispisaću po nebu riječi za tebe
Vjekova mir vračaš mi ti
Smiruješ vode nabujale
Moj šapat i krik ćeš pomiriti
Pijem ti dah kao lijek
Svaku noć
Prije no Å¡to usnim ja
I taj tren i zauvijek
Samo ti, ti si mi u mislima

I kad nisi tu kraj mene
Da znaš da me boliš
I noćas ja ću da te
Čuvam dok spavaš
I ljubim tamo gdje najviše voliš
Dok sanjaš

Hodao sam ja bos po oštrici
Kamen samoće život mi gradio
I stalno čekać lopova
Da karte otvori
Hiljadu puta dosad me uvalio
Ljubim ti oči ko u bunilu
Svaku noć tu boju usnim ja
Ti si izvjesnost u ovom ludilu
I jedino sunce Å¡to mi sja