hmm ... nije da iskljucivo ne moze ... moze, al, rijetki su slucajevi gdje se ostane bas na nivou prijateljstva.
Jedna sam od onih koja je u periodu stasavanja djevojcice u djevojku vecinu druzenja vezala za musko dustvo.
Sjecam se jednog visegodisnjeg druzenja s povecom grupom mladica pripadnika razlicitih vjeroispovijesti, koji su bili opsjednuti Ribljom Corbom (tad ni nalik sadasnjem Bori), Atomskim Skolonistem, Galijom ...doduse, u tom drustvu je bio i tadasnji moj princ iz bajke, pa mi je zbog toga bilo lakse ostati na drugarstvom nivou s njima, ali, itekako su neki nasi zajednicki drugari vrebali priliku da samnom ne budu vise samo na tom nivou, drugovi.
Ljetos, prvi put nakon 15 godina dodje do susreta s jednim od pripadnika grupe o kojoj pricam.
U tel. razgovoru kojim je najavljivao svoj dolazak, u njemu, doskorasnjem aktivnom politicaru osjetih pubertet srednjogodisnjaka, k'o s poslom me, smijuljeci se, pita :
"Hocel' bit' sta ?"
Kazem: "Molim??"
On:" Hajde, moli se tamo negdje drugo, znas ti, generacijo o cemu ja pricam"
Gledala sam ga preko medija tih 15 godina u vise navrata i onako, kao politicar, mislila sam da se ufurao na titulu, pa imadoh dojam i da se nekako naglo postarao.
" ohooo, sto se neko osokolio, pa ko, a ono bivsi politicar", kroz smijeh "odgovorim"
On: "Znas sta, bona, kod mene ti je sad ovaj stil zastupljen, nista vise od glume finjaka ... tako je kako je, ne prastam vise ni jednoj"
Doslo je do susreta, poljubio me u obraze, zagrlio me bratski stegnuvsi me u zagrljaj ... ostadosmo tako nekako duze no sto to biva obicaj kad se drug i drugarica zagrle, ali, u tom nasem dugom zagrljaju, bar s moje strane, a vjerujem, i s njegove ... kao da smo mislili da je tako moguce na neki nacin bar malo popuniti tu prazninu od 15 nepovratnih godina u kojima se ne sretosmo, kao da ce nam biti lakse ako ostanemo duze u cvrstom zagrljaju.Ehh, bilo je tu uzdaha, mozes da zamislis.
A onda ... kao da mi je neko sapnuo da je krajnje vrijeme da se odmaknem nesto od njega, dobro je vise ...hahah...pokusah poslusati taj neki nepostojeci a meni signalni glas koji naredjuje, jest vraga, zadrza me on nekako strucno, mangupski, muski
Eh, necemo tako, pomislih u sebi i jos uvijek u toj istoj blizini bijasmo kad ga pogledah u oci i samo blagim negodovanjem glavom, popraceno smijeskom - odbih ga glatko.
Nije mi zamjerio niti je on taj tip, nije jer, nakon svih tih godina koje se nismo vidjeli, vremena se mijenjaju, nije mogao znati kako cu se ja ponijeti u takvoj situaciji. Ubijedjena sam da je ponosan na mene, svoju prijateljicu
Razgovor je tekao kao nekad ... on, on uopce nije onaj tip kog sam gledala i slusala putem medija ... ne, to je onaj nekadasnji moj prijatelj, sa nesto malo bora, prosijedih pramicaka ... srednjogodisnji pubertetlija.
Na rastanku, uslijedio je isti onakav pozdrav koji smo imali kad je dosao.
hmm, tesko, tesko da moze, jer, kao da je nepisano pravilo da ce uvijek bar jedna od dvije strane, ako vec ne i obje, dobiti zelju za ljubavnim partnerstvom umjesto da se ostane na cistom drugarstvu.
meni je uvijek bilo draze provesti vrijeme sa mojim prijateljom nego sa nekom prijateljicom, snjim sam uvijek bila opustenija, znala sam da nema ljubomore ak' nesto ljepse obucem, ili tak' nesto.. uvijek je znao sve moje simpatije i davao mi savjete kako sa muskarcima, otkrivao mi njihove male trikove i tajne.. i uvijek je palilo