![inlove.gif [inlove.gif]](./images/smilies/inlove.gif)
Poeziju će svi pisati...
- Bebana_de
- Velicanstvo Foruma
- Postovi: 6786
- Pridružen/a: 11 Jan 2009 21:27
- Lokacija: put u Ljubicastom
Re: Poeziju će svi pisati...
ma jok
ljubicasti
![inlove.gif [inlove.gif]](./images/smilies/inlove.gif)
Jedan Zivot gde,prestajem Ja,gde pocinjes Ti
jedna Ljubav,gde stali smo Mi gde sad su Drugi
http://www.youtube.com/watch?v=BpgmT9u0fDM
jedna Ljubav,gde stali smo Mi gde sad su Drugi
http://www.youtube.com/watch?v=BpgmT9u0fDM
- odysseus
- Zvijezda foruma
- Postovi: 1970
- Pridružen/a: 20 Nov 2008 21:29
- Lokacija: Medju javom i med snom
Re: Poeziju će svi pisati...
Cvrsti dah velike ceznje
Stigla si bezbrojna u krhotine moga sna
i sad se svojim brižnim dodirima,
u zanosu vrućih poljubaca razbuktavaš.
Nikako sluÄÂajno, već ponosno s mirisima
i ÄÂvrstim dahom velike ÄÂežnje,
ljubiš moje krhke obrise.
Bezglasno i pažljivo,
polažeš u moje zjenice osmjeh
i dok šutljivo prilaziš mojim usnama,
ispunjavaš me neprimjetno svojim tijelom.
Postajemo ÄÂudesan plod
nepregledne ravnice osjećaja
i kao rijetki sretnici uspijevamo ući
u tek probuÄ‘ene kroÅ¡nje mjeseÄÂine
i zaboravu prepustiti nemir.
Plamtiš privijena strašću
u mom krvotoku.
Znaš me prepoznati.
Iako je moj glas,
još uvijek bojažljiv,
nježno iz mene uklanjaš prošle snove
i tako ranjive, neponovljivo tiho smiruješ.
PitaÅ¡ otkud toliko nebeskog veliÄÂanja
u našim zagrljajima
i kako to da smo uspjeli,
zauvijek izaći nepovrijeđeni?
Moram ti reći, možda ustvari i slutiš,
ove smo noći zapoÄÂeli ljubavlju cvjetati
i nikada se viÅ¡e nećemo usamljeni svlaÄÂiti,
jer su se tvoji zlatni prsti puni sunca,
zapleli u moju kosu,
a moje su usne postale
užareni izvori tvojih uzdaha.
Zal Kop
Stigla si bezbrojna u krhotine moga sna
i sad se svojim brižnim dodirima,
u zanosu vrućih poljubaca razbuktavaš.
Nikako sluÄÂajno, već ponosno s mirisima
i ÄÂvrstim dahom velike ÄÂežnje,
ljubiš moje krhke obrise.
Bezglasno i pažljivo,
polažeš u moje zjenice osmjeh
i dok šutljivo prilaziš mojim usnama,
ispunjavaš me neprimjetno svojim tijelom.
Postajemo ÄÂudesan plod
nepregledne ravnice osjećaja
i kao rijetki sretnici uspijevamo ući
u tek probuÄ‘ene kroÅ¡nje mjeseÄÂine
i zaboravu prepustiti nemir.
Plamtiš privijena strašću
u mom krvotoku.
Znaš me prepoznati.
Iako je moj glas,
još uvijek bojažljiv,
nježno iz mene uklanjaš prošle snove
i tako ranjive, neponovljivo tiho smiruješ.
PitaÅ¡ otkud toliko nebeskog veliÄÂanja
u našim zagrljajima
i kako to da smo uspjeli,
zauvijek izaći nepovrijeđeni?
Moram ti reći, možda ustvari i slutiš,
ove smo noći zapoÄÂeli ljubavlju cvjetati
i nikada se viÅ¡e nećemo usamljeni svlaÄÂiti,
jer su se tvoji zlatni prsti puni sunca,
zapleli u moju kosu,
a moje su usne postale
užareni izvori tvojih uzdaha.
Zal Kop
Svijet moje maste! I igra moga duha!
Covjece,gospodar si svojih rijeci dok ih ne izgovoris,a kad ih izgovoris postajes njihov rob!
Kakva bi samo tisina nastala kad bi ljudi govorili samo ono sto znaju!
Kakve su ti misli,takav ti je zivot!
Covjece,gospodar si svojih rijeci dok ih ne izgovoris,a kad ih izgovoris postajes njihov rob!
Kakva bi samo tisina nastala kad bi ljudi govorili samo ono sto znaju!
Kakve su ti misli,takav ti je zivot!
- odysseus
- Zvijezda foruma
- Postovi: 1970
- Pridružen/a: 20 Nov 2008 21:29
- Lokacija: Medju javom i med snom
Re: Poeziju će svi pisati...
Ljubavna poezija
Noćas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.
Ã…Â irimo po nama mjeseÄÂinu i zvijezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima naših tijela.
Mila, držim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojom bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.
Noćas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod naših tijela vri noć
i putanjom milovanja uspavljuje pjev ptica.
Svaki prst utiskujem kožom i ćutim mekoću,
a prepone mi među tvojima gore,
pa me zanose i poput rijeke teÄÂem.
Uzimaš me snagom mora.
Noćas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomiÄÂe zidove,
sve smo bliže zori koja otkucajima stiže.
Pomiješani sa suncokretima
osjećamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje žešći i oslobađa strasti naših trbuha.
Jutrom nam liježe ravnica u dlanove.
Šutim i želim te kraj sebe
svom snagom muškarca.
Slušam kako u meni
besprijekornom ljepotom žene,
bujaš.
Žudim za tobom
zlatno nasmijanom,
jer si nježna
i moje tijelo iznutra ljubiš.
U meni,
u mom tijelu uzdišeš,
kao žena,
koju oduvijek sanjam.
Lijepo i zanosno.
Požudno.
Dva mi srca donosiš.
Ostavljaš ih
iza mojih bijelih grudi.
Sva ponosna,
kao slavuj
sretna,
s jednim srcem pjevaš,
a s drugim,
na svoje me usne polažeš
u svom zagrljaju ÄÂuvaÅ¡.
Ti si moj spokoj
i volim te snom dotaknuti,
ali ipak, najviše te
kao vatru uživam.
Tvoj korak,
tvoj oblik,
tvoj miris,
i blagost tvoga bića,
to su moja vatra,
moja voda,
moj zrak
i moja zemlja.
I takvu te iskrenu,
dok me u svoje tijelo
naga primaš,
svake noći u sebi volim
i svom snagom muškarca
želim.
Zal Kop
Noćas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.
Ã…Â irimo po nama mjeseÄÂinu i zvijezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima naših tijela.
Mila, držim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojom bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.
Noćas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod naših tijela vri noć
i putanjom milovanja uspavljuje pjev ptica.
Svaki prst utiskujem kožom i ćutim mekoću,
a prepone mi među tvojima gore,
pa me zanose i poput rijeke teÄÂem.
Uzimaš me snagom mora.
Noćas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomiÄÂe zidove,
sve smo bliže zori koja otkucajima stiže.
Pomiješani sa suncokretima
osjećamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje žešći i oslobađa strasti naših trbuha.
Jutrom nam liježe ravnica u dlanove.
Šutim i želim te kraj sebe
svom snagom muškarca.
Slušam kako u meni
besprijekornom ljepotom žene,
bujaš.
Žudim za tobom
zlatno nasmijanom,
jer si nježna
i moje tijelo iznutra ljubiš.
U meni,
u mom tijelu uzdišeš,
kao žena,
koju oduvijek sanjam.
Lijepo i zanosno.
Požudno.
Dva mi srca donosiš.
Ostavljaš ih
iza mojih bijelih grudi.
Sva ponosna,
kao slavuj
sretna,
s jednim srcem pjevaš,
a s drugim,
na svoje me usne polažeš
u svom zagrljaju ÄÂuvaÅ¡.
Ti si moj spokoj
i volim te snom dotaknuti,
ali ipak, najviše te
kao vatru uživam.
Tvoj korak,
tvoj oblik,
tvoj miris,
i blagost tvoga bića,
to su moja vatra,
moja voda,
moj zrak
i moja zemlja.
I takvu te iskrenu,
dok me u svoje tijelo
naga primaš,
svake noći u sebi volim
i svom snagom muškarca
želim.
Zal Kop
Svijet moje maste! I igra moga duha!
Covjece,gospodar si svojih rijeci dok ih ne izgovoris,a kad ih izgovoris postajes njihov rob!
Kakva bi samo tisina nastala kad bi ljudi govorili samo ono sto znaju!
Kakve su ti misli,takav ti je zivot!
Covjece,gospodar si svojih rijeci dok ih ne izgovoris,a kad ih izgovoris postajes njihov rob!
Kakva bi samo tisina nastala kad bi ljudi govorili samo ono sto znaju!
Kakve su ti misli,takav ti je zivot!
Re: Poeziju će svi pisati...
Pesma za mene, pesma za tebe...
Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od miloÅ¡te reÄÂi:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleÄÂi.
Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.
Desanka Maksimović
Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od miloÅ¡te reÄÂi:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleÄÂi.
Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.
Desanka Maksimović
http://www.youtube.com/watch?v=e_F6IEPH ... ure=relate

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
- Crnokosa071
- Svakodnevni prolaznik
- Postovi: 643
- Pridružen/a: 13 Jun 2009 10:37
- Lokacija: Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Re: Poeziju će svi pisati...
Vidim citiraju se neki stihovi, jel mogu ja svoje stihove ovdje napisati?
Neka osmijeh bude vaš kišobran!


Re: Poeziju će svi pisati...
naravno da mozes...ja sam neke svoje stare pa su mi se malo smijali...ali tko ih šiša
![mmmux2 [mmmux2.gif]](./images/smilies/mmmux2.gif)

![mmmux2 [mmmux2.gif]](./images/smilies/mmmux2.gif)
Kad ti zivot donese limune, uzmi tekilu i sol i nazovi me
Make my day!

- Crnokosa071
- Svakodnevni prolaznik
- Postovi: 643
- Pridružen/a: 13 Jun 2009 10:37
- Lokacija: Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Re: Poeziju će svi pisati...
Pa nek se smiju, ÄÂek samo da nadjem 

Neka osmijeh bude vaš kišobran!


- Crnokosa071
- Svakodnevni prolaznik
- Postovi: 643
- Pridružen/a: 13 Jun 2009 10:37
- Lokacija: Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Re: Poeziju će svi pisati...
Stihovi su moji (iz mog bloga) 
DA LI MIRNO SPAVAÃ…Â ???
Tu, u tami moje hladne sobe
Dišem, uzdišem, na trenutke budna sanjam
Sve ono što sam htjela, a nisam uspjela...
Otvorenih oÄÂiju gledam u mrak
Crnilo, ne vidi se baš ništa osim odsjaja
UliÄÂne rasvjete koja oslikava zid...
Ali ja, samo ja, vidim tebe u svakom treptaju oka
Vidim te tamo gdje te nikad ni bilo nije
Postojiš još uvijek tamo gdje sam željela da budeš...
I minut po minut noć šeta mojom sobom
A ja bez sna – sanjam tvoje tamne oÄÂi
Sanjam otvorenog oka sve dane koje nismo imali
Koje sam tako oÄÂajniÄÂki željela...
Sanjam poljupce koji su mi opekli usne
I taj žar se nikad ugasio nije
Jer ja te poljupce i sada živim
I sada se nijemo ljubim s tobom
JoÅ¡ i sada bez rijeÄÂi ti govorim kako si mi sve...
Da li ti mirno spavaš u noćima kao ova
Da li ikad pomisliÅ¡ da neÄÂije srce
JoÅ¡ pati, joÅ¡ plaÄÂe, joÅ¡ voli...?
Da li si u snu onako bezobrazno lijep
Blago razbarušene kose i blaženog lica
Kao nekad poslije mojih poljubaca i dodira?
Pitam te to bez rijeÄÂi, nikad izgovorene
A ipak dovoljno jasne da me ÄÂujeÅ¡
U tišini svoje sobe, daleko od mene,
Jer znam da noć nosi moje poruke
Na tren previše glasne i jake
I znam da si nemiran kao i ja.
Sigurna sam da postoji zloÄÂin i kazna
Da postoji neko ko nam sve to propisuje
A ti dobro znaš da si grešan
Previše grešan da bi ti i Bog oprostio,
Ali isto tako dobro znas da ti ja opraštam...
Opraštam ti sve suze koje i danas nisu prestale
Opraštam ti sve boli koje me i danas bole
Jer tamo negdje daleko gdje more ljubi obale svoje
Ostala je ljubav da vjeÄÂno spava
I da te samo s vremena na vrijeme
Besanom noći podsjeti da sam ja još tu
VjeÄÂno usnula na tvom ramenu s pitanjem
Da li mirno spavaš?
_________________________________________________


DA LI MIRNO SPAVAÃ…Â ???
Tu, u tami moje hladne sobe
Dišem, uzdišem, na trenutke budna sanjam
Sve ono što sam htjela, a nisam uspjela...
Otvorenih oÄÂiju gledam u mrak
Crnilo, ne vidi se baš ništa osim odsjaja
UliÄÂne rasvjete koja oslikava zid...
Ali ja, samo ja, vidim tebe u svakom treptaju oka
Vidim te tamo gdje te nikad ni bilo nije
Postojiš još uvijek tamo gdje sam željela da budeš...
I minut po minut noć šeta mojom sobom
A ja bez sna – sanjam tvoje tamne oÄÂi
Sanjam otvorenog oka sve dane koje nismo imali
Koje sam tako oÄÂajniÄÂki željela...
Sanjam poljupce koji su mi opekli usne
I taj žar se nikad ugasio nije
Jer ja te poljupce i sada živim
I sada se nijemo ljubim s tobom
JoÅ¡ i sada bez rijeÄÂi ti govorim kako si mi sve...
Da li ti mirno spavaš u noćima kao ova
Da li ikad pomisliÅ¡ da neÄÂije srce
JoÅ¡ pati, joÅ¡ plaÄÂe, joÅ¡ voli...?
Da li si u snu onako bezobrazno lijep
Blago razbarušene kose i blaženog lica
Kao nekad poslije mojih poljubaca i dodira?
Pitam te to bez rijeÄÂi, nikad izgovorene
A ipak dovoljno jasne da me ÄÂujeÅ¡
U tišini svoje sobe, daleko od mene,
Jer znam da noć nosi moje poruke
Na tren previše glasne i jake
I znam da si nemiran kao i ja.
Sigurna sam da postoji zloÄÂin i kazna
Da postoji neko ko nam sve to propisuje
A ti dobro znaš da si grešan
Previše grešan da bi ti i Bog oprostio,
Ali isto tako dobro znas da ti ja opraštam...
Opraštam ti sve suze koje i danas nisu prestale
Opraštam ti sve boli koje me i danas bole
Jer tamo negdje daleko gdje more ljubi obale svoje
Ostala je ljubav da vjeÄÂno spava
I da te samo s vremena na vrijeme
Besanom noći podsjeti da sam ja još tu
VjeÄÂno usnula na tvom ramenu s pitanjem
Da li mirno spavaš?
_________________________________________________

Neka osmijeh bude vaš kišobran!


Re: Poeziju će svi pisati...
@crnokosa..ova tvoja poezija , je lijepa...
Jos je ljepsa sto je proizvod tvojih osjecaja...![smileycrush [smile.gif]](./images/smilies/smile.gif)

Jos je ljepsa sto je proizvod tvojih osjecaja...
![smileycrush [smile.gif]](./images/smilies/smile.gif)
Re: Poeziju će svi pisati...
Jose Luise Hidalgo -Ne
Noć te uništava da bih te tražio
kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.
Kakva samoća i mrak, kakav suh mesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neoÄÂekivanu odsutnost u noći koja raste.
Moje ruke te ne stežu i moje oÄÂi te ne poznaju.
Moje su reÄÂi uspravne trazeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao reka sa samostalnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i ÄÂupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.
Noć te uništava da bih te tražio
kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.
Kakva samoća i mrak, kakav suh mesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neoÄÂekivanu odsutnost u noći koja raste.
Moje ruke te ne stežu i moje oÄÂi te ne poznaju.
Moje su reÄÂi uspravne trazeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao reka sa samostalnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i ÄÂupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.
- Privitak/ci
-
- images7.jpeg (5.86 KiB) Pogledano 1456 puta.
http://www.youtube.com/watch?v=e_F6IEPH ... ure=relate

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Re: Poeziju će svi pisati...
Desanka Maksimovic - Slovo o ljubavi
Ako se volite ljubavlju
koja buja u samći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sćanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgraniÄÂno,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću sliÄÂno,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslaÄÂkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
ÄÂije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog ÄÂasa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge -
i osetimo se nesrećni i krivi.
Ako se volite ljubavlju
koja buja u samći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sćanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgraniÄÂno,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću sliÄÂno,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslaÄÂkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
ÄÂije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog ÄÂasa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge -
i osetimo se nesrećni i krivi.
- Privitak/ci
-
- images7.jpeg (5.86 KiB) Pogledano 1454 puta.
http://www.youtube.com/watch?v=e_F6IEPH ... ure=relate

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
Re: Poeziju će svi pisati...
Vesna Parun - Nikad
Ne znam gdje poÄÂinje praznina mora.
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas koji je blizu negdje rekao: nikad.
To je rijeka koja se više ne vraća u svoj izvor,
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim koji ÄÂeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više u svoj korijen jer se ondje naselila budućnost.
Nikad. Ã…Â umna trava neizgaženih visoravni, snijeg na planinama ljubiÄÂastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad u travi sluha i vida naraslo u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad po iÅ¡ÄÂezlim nizinama prostrto. I teÅ¡ka misao koju si zanjihao postat će blaga, jer je kraj nje ÄÂovjek nerazumljiv u svojoj samoći.
A kad se on pomakne u Noć i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke i viknuti: ne odlazi!
Ne znam gdje poÄÂinje praznina mora.
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas koji je blizu negdje rekao: nikad.
To je rijeka koja se više ne vraća u svoj izvor,
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim koji ÄÂeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više u svoj korijen jer se ondje naselila budućnost.
Nikad. Ã…Â umna trava neizgaženih visoravni, snijeg na planinama ljubiÄÂastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad u travi sluha i vida naraslo u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad po iÅ¡ÄÂezlim nizinama prostrto. I teÅ¡ka misao koju si zanjihao postat će blaga, jer je kraj nje ÄÂovjek nerazumljiv u svojoj samoći.
A kad se on pomakne u Noć i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke i viknuti: ne odlazi!
- Privitak/ci
-
- images7.jpeg (5.86 KiB) Pogledano 1432 puta.
http://www.youtube.com/watch?v=e_F6IEPH ... ure=relate

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .....
- odysseus
- Zvijezda foruma
- Postovi: 1970
- Pridružen/a: 20 Nov 2008 21:29
- Lokacija: Medju javom i med snom
Re: Poeziju će svi pisati...
Kad zaboravis nedjelju
A kad zaboravis sarene pokrivace srijedom i subotom
A narocito kad zaboravis nedelju;
Kad zaboravis nase trenutke nedeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulicne sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kucnim ogrtacem nenadanja;
I nista ne moram raditi, i sretna sam ...
I kad ponedeljak ne bi nikad trebao doci!
Kad to zaboravis kazem ...
I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konacno odlazili na nedeljni rucak;
U stvari, kroz ulicnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedeljni rucak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rizom, i salata,
pa razeni kruh i caj, i kolacici s cokoladnim mrvicama.
Kazem, kad to zaboravis ...
Kad zaboravis moj tihi predosecaj
Da ce rat zavrsiti prije nego dodje red na tebe;
I kako smo se konacno svlacili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Lezali nacas opusteni u nedeljno svjezoj posteljini
I njezno se slivali jedno u drugo ...
Kada, kazem zaboravis sve to,
Tada mozes reci, tada cu mozda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.
Gwendolyn Brooks
A kad zaboravis sarene pokrivace srijedom i subotom
A narocito kad zaboravis nedelju;
Kad zaboravis nase trenutke nedeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulicne sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kucnim ogrtacem nenadanja;
I nista ne moram raditi, i sretna sam ...
I kad ponedeljak ne bi nikad trebao doci!
Kad to zaboravis kazem ...
I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konacno odlazili na nedeljni rucak;
U stvari, kroz ulicnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedeljni rucak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rizom, i salata,
pa razeni kruh i caj, i kolacici s cokoladnim mrvicama.
Kazem, kad to zaboravis ...
Kad zaboravis moj tihi predosecaj
Da ce rat zavrsiti prije nego dodje red na tebe;
I kako smo se konacno svlacili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Lezali nacas opusteni u nedeljno svjezoj posteljini
I njezno se slivali jedno u drugo ...
Kada, kazem zaboravis sve to,
Tada mozes reci, tada cu mozda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.
Gwendolyn Brooks
Svijet moje maste! I igra moga duha!
Covjece,gospodar si svojih rijeci dok ih ne izgovoris,a kad ih izgovoris postajes njihov rob!
Kakva bi samo tisina nastala kad bi ljudi govorili samo ono sto znaju!
Kakve su ti misli,takav ti je zivot!
Covjece,gospodar si svojih rijeci dok ih ne izgovoris,a kad ih izgovoris postajes njihov rob!
Kakva bi samo tisina nastala kad bi ljudi govorili samo ono sto znaju!
Kakve su ti misli,takav ti je zivot!
- odysseus
- Zvijezda foruma
- Postovi: 1970
- Pridružen/a: 20 Nov 2008 21:29
- Lokacija: Medju javom i med snom
Re: Poeziju će svi pisati...
Kad zena te izda
Kad žena te izda, ti na drugu tad
Upravi pogled svoj smjeli.
Al' bolje će biti da ostaviš grad.
Na rame torbu, i seli!
I jezero modro ćeš naći. K'o krug
Vrbici tu turobni stoje.
Pa isplaÄÂi ondje sav sitni svoj vaj
I sićušne bolove svoje.
I dok ćeš na strme se bregove pet,
DaÅ¡ÄÂući gazit ćeÅ¡ sporo.
Al' kada se popneš na kameni vrh,
Nad tobom kreštat će oro.
Sam bit ćeš oro, preporođen sav
Na onoj planinskoj klisi;
I doznat ćeš kako na tom našem dnu
Izgubio mnogo baš nisi.
Henrich Heine
Kad žena te izda, ti na drugu tad
Upravi pogled svoj smjeli.
Al' bolje će biti da ostaviš grad.
Na rame torbu, i seli!
I jezero modro ćeš naći. K'o krug
Vrbici tu turobni stoje.
Pa isplaÄÂi ondje sav sitni svoj vaj
I sićušne bolove svoje.
I dok ćeš na strme se bregove pet,
DaÅ¡ÄÂući gazit ćeÅ¡ sporo.
Al' kada se popneš na kameni vrh,
Nad tobom kreštat će oro.
Sam bit ćeš oro, preporođen sav
Na onoj planinskoj klisi;
I doznat ćeš kako na tom našem dnu
Izgubio mnogo baš nisi.
Henrich Heine
Svijet moje maste! I igra moga duha!
Covjece,gospodar si svojih rijeci dok ih ne izgovoris,a kad ih izgovoris postajes njihov rob!
Kakva bi samo tisina nastala kad bi ljudi govorili samo ono sto znaju!
Kakve su ti misli,takav ti je zivot!
Covjece,gospodar si svojih rijeci dok ih ne izgovoris,a kad ih izgovoris postajes njihov rob!
Kakva bi samo tisina nastala kad bi ljudi govorili samo ono sto znaju!
Kakve su ti misli,takav ti je zivot!