Poeziju će svi pisati...

[venecija]

Ti imaš srce moje…

Ti imaš srce moje, a ja tvoje,
Izmjenom ravnom baš jedno za drugo;
Ja čuvam tvoje, a ti paziš moje,
Pogodbe bolje nije bilo dugo:
Ti imaš srce moje, a ja tvoje.

U meni tvoje, a u tebi moje
Jednim nas stvara, jednim čuvstvom grije;
Ti ljubiš moje, jer je bilo tvoje,
Ja tvoje ćutim, jer u meni bije:
Ti imaš srce moje, a ja tvoje.


Engleska
Sir Philip Sidney

[venecija]

ne volim te jer te volim
Ne volim te zato Å¡to te volim
i od voljeti te do ne voljeti te stižem
i do čekanja kada te ne čekam
srcem mi struji studen i plam.

Ne volim te zato Å¡to te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeći te molim,
i mjera moje putujuće ljubavi
jest da te ne vidim i poput slijepca volim.

Možda ću potrošiti siječanjsku svjetlost,
okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
ukravši sebi ključ spokoja.

U ovoj historiji samo ja umirem
i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlji i ognjem.

Pablo Neruda

[venecija]

jeka i more

on je rijeka a ja sam more.
njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

ja sam nestrpljivo more. on je rijeka.
njegove ladje nisu moje ladje.
njegove ptice nisu moje ptice.
ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

on je prispjela rijeka. ja sam more.
moje obale postaju njegove obale.
moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
moja beskrajnost postaje njegov mir.


vesna parun

[venecija]

Da stigneš onamo,
Da stigneš gde si, odeš ondande gde nisi,
Moraš ići putem gde nema zanosa.
Da stigneš do onoga što ne znaš
Moraš ići putem koji je put neznanja,
Da poseduješ ono što ne poseduješ
Moraš ići putem lišenja poseda,
Da dopreš do onoga što nisi
Moraš proći putem na kom nisi.
A ono što znaš jedino je što znaš
I ono Å¡to je tvoje ono je Å¡to nije tvoje
I gde jesi jeste gde nisi.

[odysseus]

Prvo vece

Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
U moju je fotelju sjela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tijela
Nožice treptahu na tlu.
Pogledah zračak koji bludi
- Iz krošnje leptirasti let -
U njezin smješak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvijet.
Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj grijeh
ÄŒuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lijep i surov smijeh.
Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: "Dosta s tim!"
- Tu prvu smjelost dopuštenu
Kaznila smijehom veselim!
Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nježno mi glavu tad okrene:
"Oh! sviđa mi se, sviđa to!
Ali ti moram reći zato..."
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smijeh što znači: da...
Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

Arthur Rimbaud

[odysseus]

San

Snio sam jesen u magli stakala,
drugove i tebe u veseloj klapi, i
kao soko Å¡to za krvlju vapi,
duša je moja na ruku ti pala.
Al vrijeme je išlo, starost ga je takla,
i kruneć okvire koprenom od srebra,
zora je iz vrta osipala stakla krvavim
i tužnim suzama septembra.
Vrijeme je starilo. U fotelji svila ko
led je pucala, sva trošna i bolna. Pa i
ti zašutje, a glasna si bila, i san
utihnu poput zvuka zvona.
Probudih se. Ko jesen, puna bola
bijaše zora, a vjetar, pun jeze,
ko laku slamu što kiši iz kola u
bijegu nebom raznosio breze.

Boris Pasternak

[odysseus]

Zasto li tugom mutis oci?

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.
Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.
S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.
Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.
Riječ "ljubav" prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.
Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?

Boris Pasternak

[nella26]

Ja čujem naša srca biju tiše
tvoj stisak ruke nije onaj prvi,
hladan, bez duše, bez vatre i krvi
ko da mi zbori :"nema ljubavi više"

Aleksa Šantić

[venecija]

SAMOĆA

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
Na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
Sabijaju se u galaksije.

Seme sekvoje bira čistine
Sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikad nije imao potrebu
Da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da prebrodiš trenutak,
Jer trenutak je teži
I strašniji i duži
Od vremena i večnosti.

[venecija]

Jedno sunce, jedno more
jedna ljubav zivi u meni
jednu tihu, malu bol
neku patnju srcu mom' dala si mi ti

Sve tvoje rijeci, tvoja pisma
tvoje suze da ti oprostim
tako je to malo da ove noci
svoju bol ja utjesim

Refren
Odlazim, zelim da te prebolim
nisu nam' isti putevi sudjeni
sretno ti u zivotu ljubavi
neka ti se zelja ispuni
odlazim, zelim da te prebolim
odlazim, moja ljubavi

Jedno sunce, jedno more
jedna ljubav zivi u meni
jednu tihu, malu bol
neku patnju srcu mom' dala si mi ti

Nek' ti nocas ova pjesma
moje rijeci prenese
da u meni rijeka suza
vise nikad ne potekne

[venecija]

Da stigneš onamo,
Da stigneš gde si, odeš ondande gde nisi,
Moraš ići putem gde nema zanosa.
Da stigneš do onoga što ne znaš
Moraš ići putem koji je put neznanja,
Da poseduješ ono što ne poseduješ
Moraš ići putem lišenja poseda,
Da dopreš do onoga što nisi
Moraš proći putem na kom nisi.
A ono što znaš jedino je što znaš
I ono Å¡to je tvoje ono je Å¡to nije tvoje
I gde jesi jeste gde nisi.

[venecija]

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat ću te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.
Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kucu
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik u pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjedje u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom casu otici ceš tako daleko
da ću obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Pablo Neruda
_________________
" Čovek srcem ispravno vidi...suštinsko je ono oku nevidljivo."

[venecija]

Divani će naši bit mirisa puni,
Duboki ko rake, s ležajima mekim,
Na stolcima cvijeće što se tiho truni,
Procvjetalo za nas pod nebom dalekim.

Rasipljući strasno posljednje topline,
Naša srca dva će kao zublje sjati,
Dvostruki će traci od svjetlosti njine
Na zrcalu duša jedan odraz dati.

A u veče modro nadnaravna sjaja
Jedan ćemo blijesak izmijenit jedini
Kao dugi jecaj u znak oproštenja;

Odškrinuvši vrata, tad Anđel će ući
Da radosnom kretnjom oživi u tmini
Ogledala mutna i ugasle luči. Ch. Baudelaire

( Anđeo smrti u duši koja gori
sa sviješću o ljubavi se bori
njegov je korak snažan i strašan
ali i kamen je ljubavi gladan)

Sarl Bodler
_________________
" Čovek srcem ispravno vidi...suštinsko je ono oku nevidljivo."

[odysseus]

Ljetnja noc

Ugodna ljetna noć.
Otvoreni balkoni
visokih kuća
na prostranom trgu staroga gradića.
U pustom, Å¡irokom pravokutniku
kamene klupe, simetrične
živice i akacije
ocrtavaju crne sjene na bijelom pijesku.
U zenitu mjesec, a na tornju
osvijetljeno kazalo sata.
Prolazim ovim starim gradićem,
sam, kao priviđenje.

Antonio Machado

[odysseus]

Sonet o pravdi

Ako li vidiš da me u plač vodi
nevolja nova što mi dušu bije,
rad pravde koja vazda pri tebi je,
Gospode, tih me suza oslobodi:
onoga kazni svojom rukom svetom
koji ubija pravdu, dok ga brani
tiranin, čijim otrovom se hrani,
otrovom Å¡to ga rasu cijelim svijetom.
I takav leden strah on eto zada
vjernima tvojim te ni riječ ne zbore,
a ti, iz kojeg sjaj i ljubav sije,
tu krepost, koja gola leži sada,
ovitu svojim velom digni gore,
jer bez nje mira na zemlji nam nije.

Dante Alighieri