Poeziju će svi pisati...

[odysseus]

Moj život

Gledao sam sjenku jednu
Gdje stazicom uskom bludi
Kroz mrak noći neizvjesne;
Tjerala je klika ljudi.
I bježaše žurno ona
Od te klike - pustog ruga,
A o pleću visio joj
Težak teret - crna tuga.
Bl'jedo joj je lice bilo
Kao listak svehle ruže;
Crna kosa lepršala
Slična tmini moje duše.
U dubini mutnog oka
Drht'o odraz ljutih rana,
Baš k'o iskra kad se gasi
U pepelu zapretana.
U vrh usni kočio se
Hladan osmijeh poput leda,
U njemu se zrcalio
Gorak život - sama b'jeda.
Gled'o sam je kako hrli,
Kako uskom stazom bludi,
Da ne čuje buku sv'jeta,
Da ne sluša viku ljudi.
S očiju je pogled žudnje
U visine plave slala:
Ljubila je vječno nebo,
A zemlju je prezirala!
Da, mrtav je za nju bio
Car zemaljski i ljepota
Da si zdravo, sjenko slaba,
Vjerna sliko mog života.

Musa Cazim Catic

[odysseus]

S harfe moje

U mirisnom parku sjeđah
na izdahu bijela dana,
kraj srca mi počivala
harfa moja uspavana.
Po cvijetnim alejama
šuljale se noćne sjene
ko u dušu pjesnikovu
davne, mrske uspomene.
Ah, ja sam se tebe sjećo,
Å emso moja, moj ljiljane!
Sjećo sam se mrtve sreće
I ljubavi pokopane.
I niz moje blijedo lice
potekli su suza vali
i na mojoj lakoj harfi
tanke strune pokapali.
Pa ko miris s tvoje kose,
kad ga vjetri poraznesu,
s harfe moje uzdah - pjesme
po cvijeću padale su.

Musa Cazim Catic

[odysseus]

NEMILOSNOM BOGATAÅ U


Popô si se sred milina,
Dvor ti zlato, svila krasi;
Bogataš si od davnina -
Al', čovječe, prašina si.

Sirotinja tuži, cvili,
U jadu joj teku časi;
A ti ležiš u toj svili -
Al', čovječe, prašina si.

Do ušiju dopiru ti
Sirotinjske muke glasi;
Ti prezireš taj glas ljuti -
Al', čovječe, prašina si.

Ti je goniš, a ne vidiš
Kako suzom lice kvasi;
Ti si silan, ti s' ne stidiš -
Al', čovječe, prašina si.

Zamalo ćeš, oj smrtniče,
Na svijetu tako biti,
Zamalo ćeš, oj smrtniče,
Jer ć' i tebe zemlja skriti.

Preminuće sva milina,
Ostavićeš svoje dvore;
I oni će bit prašina,
Vremena će da ih sore.

Imaj srca! Budi čovjek!
Nek te djela dižu svude,
Pa ćeš tako živit dovijek' -
I kad tijelo prah ti bude.

Aleksa Santic

[venecija]

Senka

Zbog svega sto smo najlepse hteli
hocu uz mene nocas da krenes,
ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni il vreli,
nemoj da zalis ako svenes.

Hocu da drzis moju ruku,
da se ne boljis vetra i mraka,
uspavana i kad kise tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hocu uz mene da se svijes,
korake moje da uhvatis,
pa sa mnom bol i smeh da pijes
i da ne zelis da se vratis.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronadjes hleba komadic beli,
pronadjes sunca komadic vreli,
pronadjes zivota komadic zreli.
Il crknes, ako crci treba,
zbog svega sto smo najlepse hteli.

[venecija]

Liebe: Dunkler Erdteil (Ljubav: Mracna strana sveta)

Der schwarze König zeigt die Raubtiernägel,
zehn blasse Monde jagt er in die Bahn,
und er befiehlt den großen Tropenregen.
Die Welt sieht dich vom andren Ende an!

Es zieht dich übers Meer an jene Küsten
aus Gold und Elfenbein, an seinen Mund.
Dort aber liegst du immer auf den Knien,
und er verwirft und wählt dich ohne Grund.

Und er befiehlt die große Mittagswende.
Die Luft zerbricht, das grün und blaue Glas,
die Sonne kocht den Fisch im seichten Wasser,
und um die Büffelherde brennt das Gras.

Ins Jenseits ziehn geblendet Karawanen,
und er peitscht Dünen durch das Wüstenland,
er will dich sehn mit Feuer an den Füßen.
Aus deinen Striemen fließt der rote Sand.

Er, fellig, farbig, ist an deiner Seite
er greift dich auf, wirft über dich sein Garn.
Um deine Hüften knüpfen sich Lianen,
um deinen Hals kraust sich der fette Farn,

Aus allen Dschungelnischen: Seufzer, Schreie.
Er hebt den Fetisch. Dir entfällt das Wort.
Die süßen Hölzer rühren dunkle Trommeln.
Du blickst gebannt auf deinen Todesort.

Sieh, die Gazellen schweben in den Lüften,
auf halbem Wege hält der Dattelschwarm!
Tabu ist alles: Erden, Früchte, Ströme...
Die Schlange hängt verchromt an deinem Arm.

Er gibt Insignien aus seinen Händen.
Trag die Korallen, geh im hellen Wahn!
Du kannst das Reich um seinen König bringen,
du, selbst geheim, blick sein Geheimnis an.

Um den Äquator sinken alle Schranken.
Der Panther steht allein im Liebesraum.
Er setzt herüber aus dem Tal des Todes,
und seine Pranke schleift den Himmelssaum.

[odysseus]

PJESMA

Å ta je pjesma? - Iskra sveta,
Iz ljubavi što j' začeta,
Da nam kratki sladi vijek.

Šta je pjesma? - Moćna sila,
Iz milosti Å¡to s' razvila,
Da nam tuzi pruža lijek.

Å ta je pjesma? - Trunak raja,
Kojim bolnik, sred očaja,
Blaži, guši teški jad.

Šta je pjesma? - Slatko piće,
Što nam slabo krijepi žiće,
Duši stvara sveti nad.

Aleksa Santic

[odysseus]

Povijest moje otadžbine

Evo te gledam zanesenim okom,
Pov'jest draga domovine moje;
Srce mi strepi, a desnica dršæe,
Stranice svete prevræuæi tvoje -
I duša mi se, puna poštovanja
Pobožno svakoj tvojoj rjeèci klanja...


Na javor-guslam' u najslaðem zboru
Tebe su vile moga roda vile.
I svaki spomen prošlosti nam slavne
K'o svet amanet u Te su nam slile,
Da svojim žarom sred našije' grudi
Stari nam ponos i viteštvo budi.


O knjigo slave! Ja u Tebi vidim
Junaèkog Tvrtka i sve svoje preðe,
S handžarom oštrim u desnici snažnoj
Ponosnoj Bosni kako brane meðe -
I poput smijelih divova i lava
Prsima Å¡tite svoja stara prava.


Ja vidim na tvom uzvišenom listu
Sva ona davna neumrla djela,
Å to ih Sokoli, Pijele i Tire
Stvoriše, kad su uzdignuta èela
Najveæem carstvu na kormilu bili
I krv dušmansku potocima lili.


Ja vidim kako vrh krševa naših
Sunašce zlatne slobodice sije,
Junaèka seka kako bratu svome
Niz jedra pleæa turu-perèin vije,
A dièna mati svog jedinca hrani,
Da Herceg-Bosni èast i ponos brani.


Ja vidim evo sve krvave vojne
I bojna polja i britke handžare
I alaj-bajrak, Å¡to se nebu vije
I Toke, što se na sunašcu žare
I bijesne ate, Å¡to ko vihor lete
Ah, vidim svega iz prošlosti svete.


U tvome krilu! Tobom zaneseno
U grudima dršæe mlado srce moje
Živijem žarom cjelivat bi htjelo
Tvoj svaki redak, svako slovce tvoje;
Na tvoje listove duša mi je pala,
O sveto nebo mojih ideala!


O naše slave ogledalo vjerno!
Daj rodu mome putovoða budi;
Svoje mu vatre ulivaj u dušu,
Svojijem dahom nadahni mu grudi,
Pa sv'jestan tebe neka smjelo brodi
Svojemu spasu i svojoj slobodi!


Zahrðo handžar dok o klinu visi
i svoju prošlost pokopanu sniva,
Moj narod neka laganijem perom
Buduænost ljepšu na tebi osniva,
U tebi gledeæ' ideale svoje,
Pov'jest drage otadžbine moje!

Musa Cazim Catic

[venecija]

Jednoj bogatašici


Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagrađeni puti..


Ti si kćerka bogatstva i sreće,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dušom nikad se nijesu
Oblakovi teške tuge vili.


Tvoj je život k'o jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznaješ uzdaha i suze,
Å to je svijet u svom krilu skriva.


A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod čađavim krovom
Rodila me siromašna majka.


Od djetinjstva udes me je vitl'o
Kroz sve m'jene patničkog života,
Baš k'o vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.


Vidiš evo ovu tamnu mrežu
Krupnih bora povrh moga čela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, gorka tuga splela.


Pa ta tuga zar da i Tvoj život,
Tvoju sreću tako bistru muti?
- Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagrađeni puti!


Ah! ja nemam nigdje ništa svoga,
U sv'jetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!

[odysseus]

U sevdahu

U sevdahu moja duša
Oko tvoga dvora l'jeta,
Tebe traži, Šemso mila,
Kao leptir majskog cv'jeta.
Hotjela bi amber-miris
S vilinske ti kose piti;
Ah, pusti je, ona će se
U tom milju utopiti!...
U sevdahu pjesma moja
S lahke harfe tebi hrli
I tvoj svaki korak prati,
Jer je željna da te grli;
Ah, željna je da na tvoje
Ružičaste usne pane;
Pa pusti je, zlato moje,
Ljubeći te nek izdahne...
U sevdahu srce moje
Tvoga toplog žara žudi,
Hotjelo bi da s' ogrije
Sred mlađanih tvojih grudi.
Daj pusti ga, na toj vatri
U pepeo nek se stvori
Smrt će njemu slatka biti,
U sevdahu kad izgori.

Musa Cazim Catic

[odysseus]

OCAJNIK

Zasto nad gradom mjesec
Miluje visine plave?
Zasto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noci?
Niko mi da kaze nece.
U basti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesecinu
Polijecu jata crnih ptica.

Devet punih godina
Prolazim kraj vasih vrata,
A tvoj mrki otac
Okrece od mene glavu.
Devet godina od ceznje
Pijem za tobom, draga.
Dusa mi je teska.
Pijem ko ubica.
Umrlo od veselje,
O sudbo cemerna moja,
Sto camis ko sargija pusta
Popucalih zica!


Hamza Humo

[maida_20]

Mizera


Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko naseg vrta bednog
fenjeri.
Dal' noc na tebe svile prospe?
Jesi li se digla medju gospe?
Gde si sad Ti?

Volis li jos nocu ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima ko u mrtvackom sanduku
sto skripi.

da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
o, ne budi, ne budi sretna,
bar Ti mi, Ti.
O, ne voli, ne voli nista,
ni knjige, ni pozorista
ko uceni.Kazes li nekad, iznenada,
u dobrom drustvu, jos i sada,
na cijoj strani si?

O, dal' se secas kako smo isli,
sve ulice nocu obisli,
po kisi?
Secas li se, nocne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.

Stid nas bese domova cvetnih,
zarekli smo se da cemo ostati nesretni
bar ja i Ti.
u srcu cujem grizu misa,
a pada hladna, sitna kisa.
Gde si sad Ti?

[odysseus]

U SLAĐANOM GLASU...


U slađanom glasu tvome
Sami anđ'o milja zbori;
A u oku premilome
Plamen svetog raja gori.

Toplim žarom toga plama
Ja slabačke zgr'jevam grudi; -
Zagrljeno milinama
U sreći se srce budi...

Porušeni dvori nada
U duši se opet dižu;
Mjesto tuge, bola, jada
Ružičasti sanci stižu...

Kako su mi topla krila,
Oh, kako se kr'jepi žiće!
K'o čelica kada mila
Spusti krilo na cvjetiće.

Oh, pa hodi, rajski stvore,
Da plamenom oka tvoga
Snažim dušu, dižem dvore
Porušenog nada moga...

Aleksa Santic

[odysseus]

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoc. U snu. Tuzan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,
Na visokom odru, agoniji svijeca,
Gotov da ti predam zivot kao zrtvu.

Nisam plakAo. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oci jasne,
Odakle mi nekad bolji zivot sjao.

Sve bas, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,
Sve, sto ocajenjem htjedoh da ozivim
U slijepoj stravi i u strasti muke.

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jos je bila ziva,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.


Antun Gustav Matos

[venecija]

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi—
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi—
Poginut ću noćas i za dragom poć.
— Ljubav nije sreća!—znaš li kad mi reče?—
— Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
— Ljubav boli, boli, kao život boli,
— Teško, teško onom koji jako voli.—
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam—ko kamen

[maida_20]

Sotola Jiri

JA SAD IDEM VAN

Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina,
pa zar je to neko vrijeme?

Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog
razrokog fotona.Posadit ću se u obliku
prašine, spale nelome s cipela,
na prag tvojih vrata.

A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi.Ne pravi mi
scene. Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

I ostavit ćemo sebi svjetlo.Ma pusti me k sebi.

Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već,zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ma to je
grozno dugo,pa ja ću tu usahnuti umrijeti umrijet od
žalosti,ma molim te ipak otvori il' ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrebsti, oči ću ti iskopati

ljubavi moja