Bosanski Forum - BOLCHAT - Balkanski Forum

USNE

Usne jedino zato postoje
da s nekim podelis nesto svoje.
I da ti sapat sapatom vrate
usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvoga tela
usne su izvor tvojih reka,
usne su pupoljak gde se srela
pcela od vetra s pcelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatrometu neba i sveta,
usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati,
ako ne ume da ti ih vrati,
toplije, mekse, mladje i sladje.

Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .

Miroslav Antic

Desanka Maksimovic - Strepnja

Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva.

Moja Poezija

Mirna kao mramor, hladna kao sena,
ti si bledo devojce sto sneva.
Pusti pesma drugih neka bude zena
sto po necistijem ulicama peva.

Ja ne mecem na te djindjuve sa trakom
nego zute ruze u te kose duge
budi odvec lepa da se svidjas svakom
odvec gorda da bi zivela za druge.

Budi odvec tuzna sa sopstvenih jada
da bi isla ikad da tesis ko strada
a cedna, da vodis gomile sto nagle.
I stoj ravnodusna, dok oko tvog tela
mesto kitnjastog i raskosnog odela
lebdi samo pramen tajanstvene magle.

Jovan Ducic

Sto te nema?...

Kad na mlado poljsko cv'jece
Biser niže ponoc nijema,
Kroz grudi mi želja l'jece:
"Å to te nema, Å¡to te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Å to te nema, Å¡to te nema?"

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Å to te nema, Å¡to te nema?"

I u casu bujne srece
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu krece:
"Å to te nema, Å¡to te nema"...

Aleksa Šantić

Dragana Konstantinovic - Iluzija

Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
blesavo razvučenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sosptvene setve...
Upijali bezvezne reči u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzleće iznad kletve...

Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duše.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo žesti
oživljavaju dubine što te videše i čuše
kako izranjaš iz svemira
kroz paučinu svesti...

Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule
otežalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one što su sve videle, i one što su čule
posrću pod teretom bremena...
Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no Å¡to se stopi, ishlapi...?

Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nešto o tebi
što mi zenice boji i ćutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...

Melankolicni Mandrigal

Ono što ja u tebi obožavam tvoja ljepota nije.
Ljepota je ta Å¡to se u nama krije.
Ljepota je pojam jedan. I ljepota je tužna.
Po sebi ona tužna nije,
Već po krhkosti i nesigurnosti koje u sebi krije.

Ono što ja u tebi obožavam,tvoja nadarenost nije.
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
Slobodna ptica uvrh planinskog neba treptava.
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
Svega Å¡to se u srcima ljudi u stvari krije.

Ono što ja u tebi obožavam nije ljupka muzika tvoga glasa,
Koja se stalno obnavlja svakog trena,
Dražesna i zračna kao misao tvoja.
Koja zbunjuje i smiruje osjećanja moja.

Ono što ja u tebi obožavam, Mati, koju sam izgubio nije.
Ni sestra, koju sad zemlja krije. Ni mrtav otac nije.

Ono što ja u tebi obožavam nije nagon materinstva duboka,
Otvoren kao rana u srcu tvoga boka.
Ni tvoja čistoća. Ni tvoja nečistoća.
Ono što ja u tebi obožavam-neka mi bol i utjehu nosi!
Ono što ja u tebi obožavam život je koji prosi.

Manuel Bandeira

Ljubavna pesma - Jovan Ducic

Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja rec u sumu
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si zudnja.

Ostaj nedostizna, nema i daleka
jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve sto seca.

Srce ima povest u suzi sto leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo sto dusa prosneva.
Poljubac je susret najlepsi na svetu.

Od mog prividjenja ti si cela tkana,
tvoj plast suncani od mog sna ispreden.
Ti bese misao moja ocarana,
simbol svih tastina, porazan i leden.

A ti ne postojis, nit' si postojala.
Rodjena u mojoj tisini i cami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami.

NEVJERNA ŽENA

Odveo sam je do rijeke
vjerujući-djevojka je,
ali imala je muža.

Jakovljevo bješe noću
i kao po dogovoru
svjetiljke se ugasiše,
a zrikavci upališe.
Za posljednjim uglovima
dotakoh joj snene grudi
i odmah se otvoriše
kao kite hijacinta.
A podsuknja uškrobljena
zvonila mi u ušima,
kao da je komad svile
koju deset noža para.
Bez srebra na vrhovima
izrasla su tamna stabla
i obzorje pasa laje
u daljini, preko rijeka.

I kupine mi smo prešli,
sitine i grmlje gloga
i pod njenom gustom kosom
iskopah u blatu jamu.
Ja sam skinuo kravatu,
haljinu je ona svukla,
ja opasač s revolverom,
ona četiri prslučića.
Niti smiljke niti Å¡koljke
nemaju tu nježnu kožu,
ni kristali pod mjesecom
ne blistaju takvim sjajem.

Izmicahu bedra njena
kao ribe uhvaćene,
do pola su ognja puna,
do pola su puna leđa.
Te sam noći prevalio
najljepšu od sviju cesta,
na ždrebici od sedefa,
a bez uzda i stremena.

Čovjek sam i neću reći
stvari koje mi je rekla.
Razboritost nalaže mi
suzdržano da se vladam.
Od pijeska i poljubaca
prljavu je odnijeh s rijeke.
S vjetrom su se mačevale
bijele sablje ljiljanove.

Da, ponijeh se kako valja,
kao Cigan, po zakonu.
Dao sam joj kotaricu
veliku, od žute svile,
i nisam se zaljubio.
Imala je ona muža,
makar reče-djevojka je
kad povedoh je do rijeke.

Federico Garcia Lorka

Vesna Parun - Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj.
Ptice moje s tvojih su grana sašle.
I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

NE VOLIM TE JER TE VOLIM

Ne volim te zato sto te volim
i od voljeti te do ne voljeti te stizem
i do cekanja kada te ne cekam
srcem mi struji studen i plam.

Ne volim te zato sto te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeci te molim,
i mjera moje putujuce ljubavi
jest da te ne vidim i poput slijepca volim.

Mozda cu potrositi sijecanjsku svjetlost,
okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
ukravsi sebi kljuc spokoja.

U ovoj historiji samo ja umirem
i umrijet cu od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.

Pablo Neruda

PISMO MAJCI

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da Å¡to prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.
Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

JESENJIN

Budi uvijek blizu

Budi uvijek blizu, ne ostavljaj me,
svojim budnim okom pazi na mene.
brani me od tuge, životnih teškoća,
zlobne okoline, nedaća i zloća.

Budi uvijek blizu, za ruku me primi,
snažno me zagrli, k sebi me privini.
Budi mi utjeha, budi moje sve
I kad život prođe, ne ostavljaj me.

Obriši mi suze, na licu mi smijeh donesi
na oblake, među zvijezde, na krilima
me ponesi. Nauči me što je
život, što radost, a što san.

Budi uvijek blizu,
uljepšaj mi svaki dan.
I kad život novu stranicu okrene
budi uvijek blizu

budi blizu mene.

ČEŽNJA

Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo... Sve spava...
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava...

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio Å¡to na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene... Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana...
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo... Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim...
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.

Aleksa Santic