Poeziju će svi pisati...

[odysseus]

• Teubei-Nesuh(pokajanje jednog grijesnog pjesnika)

• Gospode,evo na sedzdu ti padam,

• Pred vjecnom tvojom klanjam se dobrotom

• I molitvu ti u stihove skladam,

• Prosec:"Oh,daj mi smisao za ljepotom!"

• Gospode,evo,na sedzdu ti padam.

• Ti znas,da bijah nevin poput rose

• I poput lijera u proljecu ranom;

• Al ljudi,med sto pod jezikom nose,

• Otrov mi dadose u bokalu pjanom,

• Mada sam bio nevin poput rose.

• I tada s' tvoga skrenuo sam puta

• I zatrtao kroz pustos i tamu

• Ah,strast mi razum u okove sputa,

• Da ropski dvori n jenu crnom plamu-

• I s' tvoga ja sam zabasao puta.

• Vjeru i nadu iz srca izgubih,

• I moju ljubav pomrco je grijeh-

• Postadoh sarhos oholi i grubi,

• Sav ideal mu sto je vinski mijeh...

• Ah,svoju vjeru i nadu izgubih!...

• I slavih Bakha kao sveto bice,

• Veneri pete jezikom sam lizo-

• Vlastitim zubom ja sam svoje zice

• Komad po komad kao zvijer grizo,

• Slaveci Bakha kao sveto bice.

• Svaciji prezir pratio je mene,

• Od sjene moje druzi mi bjezahu

• I sve me ciste klonule se zene...

• Vaj!Tesko mi je bilo siromahu,

• Jer ljudski prezir pratio je mene.

• Ja sada bjezim pod okrilje tvoje

• I tvog Kur'ana,tvoje vjecne rijeci,

• Gospode,grijehe odrijesi moje

• I bolesnu mi dusu izlijeci-

• Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

• Gospode,razum prosvijetli mi sada

• I daj mi snage,daj mi volju jaku

• Demone sve sto moze da savlada...

• Nek tvoja milost svijetli mi u mraku

• Gospode,razum prosvijetli mi sada!

• Raspiri moje stare vjere plamen,

• Vrati mi ljubav i sve stare dare,

• Da tresnem casom o ledeni kamen

• I noktom zgrebem Venerine care-

• O raspiri mi stare vjere plamen!...

• Gospode,evo na sedzdu ti padam,

• I kajem grijehe pred tvojom dobrotom-

• I molitvu ti u stihove skladam,

• Prosec:"Ah,daj mi smisao za ljepotom!"-

• Gospode,evo na sedzdu ti padam!...

MUSA CAZIM CATIC

[kajs]

Prvi cjelov


Znaš li, Zehro? - To je bilo
Pramaljetnog jednog dana:
Prosio sam ruku tvoju
I poljubac sa usana.

Rujni plamen ženskog stida
Prelio je lice tvoje
Poput sunca na zapadu,
Kad razaspe grimiz - boje.

A trepavke guste, duge
Klonule ti blago, ti'o,
Ko na b'jelom l'jeru da je
Leptir crni krilo svio.

I ti dugo Å¡utjela si,
A onda me pogledala,
Pa sa smiješkom nježnu ruku
I cjelov mi prvi dala.

O ta ruka, o taj cjelov
Kako li su slatki bili!
Pa zašto su zlobni ljudi,
Zašto su nas rastavili?

Musa Ćazim Ćatic

[odysseus]

BOSNA


Ti nisi više san
Ti si suza iz sna
Bossanium moja
Bossnium moja
Bolna mi ne bila.

Ti privjesak ničiji nisi.
Ni čest. Ni prćija.
Bosna si bila.
Bosna ćeš biti.
Bosna bosanska sva.

Osvajača tvojih silnih
Tko više i imena zna?
A ti si i dalje
Bossana moja
Bosna bosanska sva.

Bisseno, Bosseno,
Bosno moja,
Tko te svojatao ne bi
Kad su i voda i ptica
I cvijet
Bivak našli u tebi.

Ginut će za tebe
Bošnjak tvoj
Ma bila pod noktima sva
Da nikada više.
Bolna mi ne budeš
Suzo moja iz sna.
Enes kisevic

[odysseus]

BALADA O PROLAZNOSTI

Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajuć da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: "Kopno"
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo - to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek poćeli smo nešto,
a dugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj prići
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć do viđenja.

Arsen Dedic

[odysseus]

IGRAÄŒKA VJETROVA
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet Å¡to nema korijena.


Tin Ujević

[odysseus]

Dobriša Cesarić

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve Å¡to mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
ÄŒuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

[odysseus]

DRUGOVIMA POSLIJE DVANAEST SATI

U mome zavicaju jablani Å¡ume
I sija mjesec pun.
U mome zavicaju gugutka guce,
Rijeka ljulja cun.

Koliko puta nocu umoran
Ispruzam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zazalim puta,
Za krikom ptica u bašti!
U snu mi proplace srce;
Cujem ga kako jeca.
Budim se i prste grcim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Zivot mi izgleda gramzljivo spleten cvor!
Dok tamo u mome zavicaju,
Ocinski Å¡umi bor.

Prijatelji
Ja ovdje samo za vas zivim.
Moj osm'jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis'o
I prostor Å¡to gledam pod parcem neba.
Nocu kada nicete vi
Kod "Ginica", "Zore", "Jelena dva",
Ili u Stojana kod "Tri šešira"
Dajemo osmjehe jedni drugima.

I misli dajemo naše
Dok rijeci iz srca izviru uz caše
I zvone kao lira.

U mome zavicaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavicaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.

Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I nicu ljudi novi!
Zato dijelimo osm'jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna caša!
Skoro ce po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša.
Osjecate li bilo ovoga grada
I struje njegove Å¡to i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa'ne.
A on, grad, dzinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.

Naš otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi našem gradu treba
Bolju dušu da damo.

U mome zavicaju pjevaju pjesme
Peruci na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nešto što još štedi mi zivot,
Vjerujete, srce zlatno.

Prijatelji prošlosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu - bolest dama -
Niti me se ticu podmukle spletke,
Ni Å¡ta ce ko reci.
Ja volim borbu za bolji zivot
Å to sve nas vodi sreci.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u dzepove;
Ne mislim na šušanj banknota.

Ja volim kad rijeci bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim zivot, pjesmu, zene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim zivot u bijele dane,
Volim ga kada košava brije.

U mome zavicaju vinograd zori
I zene feredze nose.
U mome zavicaju najviše ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oci,
Zelja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.


HAMZA HUMO

[odysseus]

USPAVANKA

Svet ovaj, u stvari,
i nije tako rđav i zao,
mada poneko plače
i samuje
i brine.

Možda je suton s krova
sasvim slučajno pao.

Možda bi i noć da svane,
možda bi i noć da sine.

Volim da svako valja
i verujem beskrajno:
svanuća postoje zato
da čovek lakše diše.

I sklapam oči.
I sanjam
potajno
to vrelo
to sjajno
jutro od vetra i vlati
što se nad krošnjama njiše.

A sigurno je važno
i od svega najpreče:
za svaki obraz na svetu
po jedan poljubac skrojiti.

I kad se umoriš gorko,
i trne u tebi veče,
divno je svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.

I važno je ovo,
važnije od najprečeg:

kad se toliko lepote
u sebi čuva i ima,
umeti,
da niko ne sazna,
bar komadić tog nečeg
umotati u snove
i dosanjati svima.

Tako će vek tvoj biti
manje samotan,
zao,
sa manje briga,
ružnoće,
i plača,
i straha
i tuge.

I svaki put kad budeš
komadić sebe dao
i svoje snove svetu
po vetrovima slao,

ličiće jutro na tebe
više nego na druge.

Miroslav Antić

[odysseus]

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem....
Pablo Neruda

[beca]

Nikom časti vrijeme ne odaje
Nikom udes oprosta ne daje
Bio Derviš, što u srcu bije
Bio vladar sto nad nama bdije...

Derviš-paša Bajezidagic

[maida_20]

Cemu snovi...

Put koji si izabrala
San koji si sanjala
Moc kojom si me okovala
Pogled kojim si me zacarala
Dodir kojim si me varala
Pesma koju si mi pevala
Poeziju koju si mi pisala
Osmeh kojim si me trovala
Ljubav kojom si me gorela
Toga vise nema
Nestalo je sve u trenu

Cemu sluze snovi ako su jutra hladna
Kada su tvoja usta varanja gladna
Kada svaki tvoj dodir stvara mi ranu
Svaka tvoja rec potvrdi laz znanu
Cemu sluzi ljubav kada je ona vrela
Ako je takva ljubav srca zagorela
Iz pepela njenog samo ugarci stoje
I svoje poslednje minute broje

Cemu...?

Maestro