Ako mi vjerujete, ev', nakon duzeg razmisljanja, samo jedan slucaj brojim gdje sam ubrljala, ono bas; mada, gledajuci na period brljanja, ni sad si ne priznajem da jesam. Nije da bjezim od samokritike, nije da glumim finocu, ma to ni najmanje, jednostavno, rijec je o periodu nesto starijeg datuma, kad sam vec bila u 100% - tnom ubjedjenju da nam se putevi vise nikad nece sresti.
Desi se cudo.
I ... "zabrljah" jesil? jesam.
Izbrisah ev' istipkanu psovku, u duhu prosto prosirene recenice, gdje je nakon psovke u jednom dahu podvuceno " ... NEMOJ SLUCAJNO, DA TI SE I SLICNO DESI NIKAAAAD VISE - UPAMTI - NIKAD

"
Bilo me pa nestalo u tom trenu, eto, tako nekako ... zanijemila, krivo mi sto se sad, nakon toliko vremena poklapa da k'o i jesam ubrljala, al sad, kad znam sto tada ne znadoh.
Uslijedilo je: "Jel jasno?!"
Ocutah par sekundi da dodjem sebi da bih odgovorila: "Jest'"
Nisam se zacrvenila u licu, osjetila bih da jesam, valjda ... nisam se ogledala, nije mi bilo do toga, al da jesam, vjerujem da bih se uplasila bjelila lica ... zbunjenog, izgubljenog pogleda u kome je morao biti vidjen onaj poseban sjaj.
uhh, brate dragi ... bjeshe guravo
![[Happy. [Happy.gif]](./images/smilies/Happy.gif)