Bosanski Forum - BOLCHAT - Balkanski Forum

to je samo jedan mali dio moje boli,,,
´koju nosim u

oh, Bebooo

Procitavsi, pomislih:sad cu i ja svoju najtezu pricu - prsti krenuse ka tastaturi, ali, kao da se ukocise ... placem ev' ... ne, ne mogu, isuvise je bolan gubitak jedva docekane srece koja se za samo 3 i po mjeseca kasnije pretvorila u moju najvecu bol - andjele moj, oprosti mami svojoj ove suze - puuuunooooooo te volim

Draga moja bas procitah tvoj,,pp,,,i pitam se dal sam dobro razumjela dal ona place,,,,
Oprosti mojim tuznim slovima ,,,,samo sam napisala ,,,da znaju da ne misle ,,,da je meni naj bolje u zivotu,,,mada niko nikad nije to ni reko samo sam ponekad posumljala,,,,oprostite ako gresim,,,
DRAGA MOJA ...znam da je to jos teze,,i ne zelim da komentarisem na to nista, jer jos vise boli,,,,samo ti kazem pisi ako ti srce i prsti u moci su,,,ja cu te razumjet,jer znam kako je tesko zivit sa tom cijenicom,,,a drugi forumasi su isto tu uz tebe i svi te podrzavamo,,,

Sva sam se naježila bebana draga i opet rasplakala.

Imala sam devetnaest godina kad sam prvi put u životu pravo voljela i ta osoba je poginula....sad ja plačem... nikad u životu mi nije bilo teže i sad i danas mi je teško i uvijek ću ga voljeti i uvijek će biti veliki dio mene...

Zbog ovakvih stvari moramo VJEROVATIda postoji BOG,da postoji drugi svijet,inace sve ovo ne bi imalo smisla...ni ljubav,ni bol,ni patnja,ni zivot sam...
Imao sam tada samo 11 godina...igrao se ispred kuce sa prijateljima...u jednom momentu su drugi samo poskakali naglavacke u jarak,a ja sam ostao da stojim "odsjecenih nogu"...u tom momentu me je auto udarilo punom brzino i bacilo me desetak metara dalje u njivu pored puta(tip je bio potpuno pijan...poslije je dobio samo tri mjeseca zatvora),bolovi su bili strasni...lezim i previjam se,iznad mene zabrinuta lica drugova...strpali su me u prvo auto koje je naislo i pravac bolnica...dok su mi uzimali krv,cistili rane na koljenima i posjekotinu na glavi,ja sam samo vristao stomak,stomak...sest operacija u razmaku od nekoliko dana...puknuto debelo crijevo,nagnjecen bubreg...poslije toga unutrasnja krvarenja i gnojenje...zadnju operaciju su mi vrsili "nazivo",samo pod lokalnom anestezijom,poslije su mi objasnili da je tako moralo jer sam vec previse puta uspavljivan i da to ostavlja posljedice...Poslije sest mjeseci,kada sam otpusten iz bolnice,izgledao sam kao kostur,ali sam bio ziv hvala dragom ALLAHU!!!
Kada mi je sef bolnice primarius dr.Cedomir Lekic(Hvala mu od srca za sve sto je ucinio za mene)potpisivao otpusno pismo rekao mi je da mi u onim prvim momentima kada je pocela prva operacija nisu davali ni 1% izgleda da cu preziviti...Sada kada razmisljam o tome i pisem, sve mi izgleda tako daleko i strano(ipak sam bio klinac),sjecanja su izblijedila,ali su ostali oziljci...Hvala Bogu nisu ostale posljedice...Meni je jasno da sam dobio jos jednu sansu...Zbog toga se trudim da zivim po nekim nacelima i pravilima,zbog toga mi je bitno da budem dobar,da nikom ne naudim,da opravdam sansu i povjerenje...Zbog toga mislim kada dodje vrijeme da se krene sa ovoga svijeta da se necu bojati,jer sam jednom nogom vec bio "tamo"!!!ZBOG TOGA VJERUJEM...

svaka vam cast svima!

Teško je pisat o takvim stvarima...ja sam i ocu i majci zatvorio oči i nekim suborcima i civilima..sve je to užas..nagledao sam se smrti i nije me je strah nimalo..nekako odvrdenih na sve to..al ne mogu se izrazit...ne ide..

Da svi imamo svoju bol, pa i ja....
Moja bol je opisana u jednoj iskrenoj priči, napisana mojim srcem, obišla je skoro cijelu dijasporu, odmah nakon rata...
Obzirom da je duga, ne znam da li bih je ovdje postala ili da napišem samo nju u mom blogu...

Bolje je jednom zaista umrijeti nego cijeli zivot umirati od straha