Postano: 05 Mar 2008 15:56
moja svakodnevica..mislim da nikad nije ista..zato jer imam onako kao tjedne planove..
Ovih dana se osjecam, hmmmm ne znam ni ja da opisem ovo stanje…
Ravnodusno prema svemu,sve mi je svejedno,to ne valja to nisam ja!!!Neke stvari ne mogu vise da gledam,da slusam da ponovo pezivljavam.Svaki dan mi prolazi tako sto ustanem,odem na posao,odradim sto imam,vratim se kuci,djeca,pospremanje,kuhanje,zadace,izadjem nekada na kafu i to je to.Dosadilo mi je vise ,hocu da se nesto desava,da se radujem da imam onaj svoj osmijeh u ocima,a ne namjesteni osmijeh na usnama.Najvise bih voljela da se mogu povuci u neku rupu ,da nikog ne vidim da ne moram sa ni skim pricati,samo da sutim,pustim neku muziku i da sve sto se godinama u meni skuplja izadje,samo da me popusti sve.
Poslusala sam savjet jedne drage osobe da placem kada mi se place,da ne cuvam stvari u sebi jer cu jedan dan eksplodirati,i tako sam pustila jednu suzu ,tajno da niko ne vidi ,pa drugu i krenuo je vodopad...suze su tekle kao da jedna drugu prestizu,kao da se igraju po mom licu.
Bura osjecaja je iz mene izbila,bjes koji cuvam u sebi vec neko vrijeme,tuga koja ne prolazi,sreca i neizvijesnost su se igrali praveci po mom licu mozaik od suza,kako sam se dobro osjecala,niko nije primjetio sta se desava,nisam htjela da znaju,da vide moju umjetnost ,to sam za sebe sacuvala.
Svaka suza je imala svoju pricu ,svoju pjesmu ,svoju tugu ,pokusala sam da je opisem ali niko nebi razumjeo kako i bi kada i ja sama sebe tesko razumijem,i nemoj te me pitati sta mi je kako sam,samo me pustite da nosim svoju masku tupastog osmijeha,jer to sam ja,uvijek nasmijana budala,koju nista ne pogadja i ne dotice i onda dodje lavina,ponese me i nestanem,nema me i svice novi dan i opet sam nasmijana budalica
Ali hajde…bilo je i goreg vremena
