sabinaX je napisao/la:najgore bi mi bilo, nedaj boze da mi se nesto desi kcerkama...ne mogu zamisliti da bih to mogla prezivjeti...
Ne znam ni dali bih vise voljela da me netko tjesi...ili bih ipak vise voljela da me svi pusta na miru (mislim da bi prije bilo ovo drugo)...da se povucem i sa sobom rjesim tugu
Hvala bogu da jos nisam upoznala taj osjecaj :huh:
Da.
Ne postoje rijeci utjehe.
I ma cija tuga, po misljenju sviju, u poredjenju s licnom, manja je i suvisno ju je pominjati u jeku zalosti, glupo ju je porediti, a da bi se na taj nacin pokusala utjesiti ozaloscena osoba.
Moja bol je samo moja i ona je najveca.
Onaj istinski, najjaci sucut, prepoznavala sam u osobama koje su me, bez ijedne rijeci, stegnule u bolni zagrljaj, koje bi nesto rekle, ali, rijeci nisu potekle - pogled je govorio bolje no sto bi se rijecima ista moglo.
I tako se i sama ponesem, pri izrazavanju suosjecanja ozaloscenim osobama, a isto bih savjetovala svima.
Takva bol nikad ne prestaje - s njom valja kroz zivot dalje
jako mi je tesko dok ovo tipkam ... a od tada su prosle mnoge godine.
Zeljela sam da umrem. I da sam, al ne dade mi dragi Bog, ko zna sto li.
beca_jovi je napisao/la:
nikako ne mogu shvatiti kako nekomoze povrijediti osobu koja je iskrena i fina/govorim o psihickoj boli/
Ja mogu.
Primjer
ako se jedna strana osjeca povrijedjenom, ne mora znachiti da isto tako nije i drugoj strani.
No, kad se svjesno nemoci u razrjesenju "problema" - neko vec mora staviti tacku, ma kako znalo biti bolno.
U dva navrata, svim srcem sam pozeljela da umrem.
((