nocas su mi potrebne tople ruke da prekriju moje hladno lice...
potreban mi je zagrljaj dovoljno snazan, da mogu da se prepustim i na tren da ozivim...
pokusavam da zamislim tople dlanove na mojim obrazima... ali uzalud...
prazan pogled i prazan osmijeh govore sve sto ne zelim reci...
a glas... glas je suvise tih i nemocan...
moze li se zamisliti dodir, a da se ne osjeti na kozi?
moze li se zamisliti suza, a da se ne misli na bol?
jedan osmijeh, a da se na vraca nada?
put do samoga sebe je najtezi i najduzi, ali i najdragocijeniji...
uporno pokusavam pronaci stope kojima sa odlazila i postajala sve veci stranac sebi...
kao usamljeno dijete u noci koje trazi utjehu i zagrljaj...
nocas sam dijete koje trazi osmijeh...